6-13/10/2023
Nikad nisam bila na Braču, nikad nisam brala masline, stoga sam šarmantan poziv fb prijatelja, Roberta Kakarigija kojeg nisam poznavala, na “nezaboravno iskustvo” mogla jedino prihvatiti: plaćeni prijevoz, izvrstan smještaj s pogledom na more, posjet uljari, izlet na najviši vrh otoka i 15 posto ulja od ubranih maslina.
“Stižem po tebe za 30min. Može li i tvoj suprug sići da se upoznamo?” – “Da, doći će, već se spremio da snimi registraciju auta!” 🙂 Tako je sve počelo na kućnom pragu u Zagrebu, a za svega 4 sata smo šetali Splitskom rivom čekajući trajekt za Supetar. Iz luke se autom začas stigne do Dola i Postira, našeg maslinarskog odredišta, poznatog po održavanju jedinstvenog Svjetskog prvenstva u berbi maslina.
Subota je, 6 sati. Budim se usred maslinika iznad mora, a nasuprot Omiške Dinare i Mosora. Okupljaju se beračice za stolom ispred kuće – Ana i Jadranka iz Splita, Anita i Jagoda iz Omiša i Ivanka s Brača, znači, ženska ekipa. Upoznajemo se uz kavu i doručak, a sad da vidim kakav je to proces branja maslina.
“Ovo je oblica. Njih beremo ručno.”, upučuje nas u branje vlasnik imanja. “Molim vas da kašete budu u hladu dok ih ne odnesem u klimatiziranu sobu. Sunce bi im naškodilo.” Masline nisu visoke i berba je jednostavna. Sitne masline češljamo na velike prostirke, zatim prebacujemo u kašete. Robert uključuje zvučnik i bira nam glazbu. Uz zvuke Dok palme njišu grane zanjihale su se i masline, a nekoliko divnih glasova pridružilo se klapi sa snimke. “O, vidim da nam radio više neće niti trebati!”, zadivljena sam glasovima triju zborašica. Sunce nemilo grije, gotovo je 30 C. “Ne pamtin da san ikad brala po ovako teplom vrimenu! Sićaš li se kakva je bura bila lani kod Kate?”, razgovaraju, a ja uživam u melodioznom dijalektu.
“Odlično vam ide djevojke, jako sam zadovoljan!” – “Da? Hm, ništa još ne miriši!”, govorim misleći kako je vrijeme za ručak. “Evo, evo, sad će. Idem pripremiti šampinjone i salatu uz već pečenu teletinu.”, naš se domaćin maslinar pretvara u kuhara. Uz ručak ide žmul biranog crnog vina, ovo je Dalmacija.
Popodnevno branje brzo je prošlo. Sunce je ustupilo mjesto mjesecu. Pomažem Robertu oko serviranja stola u divno osvijetljenoj sjenici za svečanu večeru povodom otvorenja berbe. Pršut, sir, masline i šampanjac.
Ustajanje u šest. Sad se već znamo. Marljivo sakupljamo plodove, punimo kašete. Neki znaju iskoristiti dan: “Hoćemo se okupati prije ručka?”, pita Ana. “Pa, hajde!” pretvorilo se u “Hvala ti Ana, beskrajno!” Sredina je desetog mjeseca, a more savršeno i kupanje nikad ugodnije.
Za ručak grah i Plavac Mali, no masline se neće same obrati. Draže mi je brati ih ručno, nego češljanjem. Nekako je meditativno u tišini birati zdrave plodove i samo na to misliti, osjećati grube listove po rukama, a onda se na stablo popeti, sunce dohvatiti, za svaku se maslinu boriti kao da je najvažnija. Ja niti ne volim maslinovo ulje. “Ne znam čime sam zaslužio ovako dobru ekipu?”, pita se Robert na glas ne štedeći riječi hvale. “Ti znaš kako si nas odabrao. Možda smo dio nekog znanstvenog rada?”, govorim jer sad već uviđam njegovu temeljitost i predanost svakom cilju, a mi smo stvarno super tim – radišne, složne, vesele i neumorne. “Ne, niste, za to treba previše dozvola.”, odgovara veselo.
Ustajanje u šest, sunce izlazi u 6:15 kad i Robert izlazi iz svoje kućice donoseći svježe kuhanu kavu. Danas beremo u mladom masliniku. “Ovih 60 maslina posadio sam kad se sin rodio, a Roko sada ima 19 godina.”, objašnjava nam. Mladost se osjeća u gipkim rodnim granama. Beremo u tišini, a sunce se penje. Anita pjeva tiho, samo za sebe, misli da je nitko ne čuje. Pridružuju se Jagoda i Ana, a Robert snima. Čarolija!!
Ovo je jako uredan maslinik za razliku od zapuštenog susjednog, no jedno stablo masline je svejedno iznimno rodno. “A, da… Što luđi seljak, to deblji krumpir!”, komentira Anita. Urnebesno!
Danas je dan kad masline idu u preradu. “Hoće li netko sa mnom?” – “Hoću ja.”, voljela bih vidjeti proces. Pred uljarom masline prebacujemo u veliku kašetu s kojom idu na vaganje. 1108 kg bez kašete. Iz zdravih maslina, koje su ubrane unutar 24 sata, prvo se ispuhuje pokoji zaostali list snažnim ventilatorom. Nakon toga se kratko kupaju u flotacijskom bazenu s čistom vodom, tuširaju jakim mlazom vode i odvode pokretnom trakom na mljevenje. Miješaju se dva sata, a zatim se u centrifugalnom procesu izdvaja ulje.
Ovaj put izdvojilo se 160 litara ulja najbolje kvalitete – jer dva puta kad se prijavio na natjecanje osvojio je zlatne plakete. Ovo ulje ide na američko natjecanje, a nas čeka večera u čast ulja: pesto od maslina i šampinjona, toćanje kruha u novom ulju i lovačke priče do dugo u noć. “Roberte, onda sutra ustajanje u sedam i po?”, pitam. “Da, po ruskom vremenu!”, brzo se dosjetio i pobjedonosno nasmijao.
Nije to samo berba maslina. To su nova prijateljstva. To je stapanje s prirodom. Od izlaska do zalaska sunca smo na otvorenom. Vani jedemo, vani radimo, usput se okupamo jer more je blizu, prošetamo uvečer do Splitske ili Postira, dijelimo životne priče, smijeh, sunce, vjetar, zvijezde i tišinu.
“Evo ti Anice planika! Mi ćemo je i sutra imati, a ti nećeš.” – Tako sam pojela sve zrele maginje i smokve na imanju. Ivanka me naučila brati rukolu u prirodi. Salata od pome, rukole i grožđa s maslinovim uljem je praznik za oči i za nepce! Da, zavoljela sam i maslinovo ulje – rukom brano, znojem začinjeno – neprocjenjivo. Saznala sam i neke viceve o bračkoj škrtosti, no za neke stvari ipak trebam tv. Tako sam tek kasnije s tv-a saznala da Bračanin ima ljubavnicu samo zato da ne troši svoju ženu.
Nakon 5 dana berbe neobranih maslina ovdje više nema, opraštamo se od Ane, Ivanke i Jadranke, a naš se domaćin maslinar i kuhar transformira u vodiča! “Drage moje, prvo ću vas odvesti u najstarije selo na otoku. Zove se Škrip. Nalazi se u unutrašnjosti otoka, staro je oko 3000 godina.” Zakoračivši u Škrip zakoračili smo u prošlost među tihe kamene kućice s kamenim krovovima čak i kamenim olucima. Velika crkva sv. Jelene, se obnavlja, a mladi pitur je rado s nama podijelio lokalnu anegdotu: “Nekada su muška dica nasljeđivala obradivu zemlju tu naokolo, a ženska nevaljalu uz obalu. Tako kad bi otac htia kazniti sina da bi mu zemlju doli uz more di ništa ne raste. – A, jes ga zajeba!!!”
Zavirili smo u dvorište kaštela Cerineo, ubrali šipak sa stabla i pojeli ga, divili se malenoj crkvici sv. Ivana Krstitelja iz 16. st. Mogli smo tu ostati cijeli dan, no treba stati u Nerežišćima i slikati se ispred gotičke crkve sv. Petra i Pavla kojoj iz kamenog krova raste uporni crni bor.
Najviša točka Brača je Vidova gora (780 mnv), a ujedno i najviša točka hrvatskog otočja. Do nje smo mogli doći planinarskom stazom iz Bola, ali nismo. Došli smo autom asfaltiranom cestom kroz šumu crnog bora – područje Kneževravni. Na vrhu stoji impozantan križ visine 14 m od poznatog bijelog bračkog kamena. Tu su i ostaci crkve, restoran koji nije u funkciji te kiosk s pićem ispred kojeg se okupila grupa Portugalaca s biciklima. Kasnije ćemo ih opet sresti i dati im vode jer nisu znali da je nigdje nema. On the road again …
Pustinja (pustara) Blaca je samostan na osami. Do njega vodi prekrasna i jednostavna staza kroz kanjon cca 45 min. U 16. st. Brač je dozvolio svećenicima glagoljašima iz Poljica, koji su bježali pred Turcima, da se sklone u spilju, a oni su u iznimno teškim uvjetima gradili i otvorili 1551. g. samostan, posadili vinograd, uzgajali pčele u kamenim košnicama i sve ostalo potrebno za život. Impresivno! Prilazi nam planinar iz grupe Skandinavaca, koji imaju organizinanu okrepu ovdje, s bocom crnog domaćeg vina: “Would you like a glass of wine?”- “Yes, thank you!”, vadimo spremno čaše iz ruksaka. Kasnije ćemo autom proći pored iste vremešne grupe, nahraniti ih suhim smokvama i riječima podrške jer vidimo da im je teško hodati po ovoj vrućini otvorenom cestom.
Danas u samostanu nitko ne živi, vlasništvo je grada, ali je otvoreno za posjetitelje. “Pazi zmijica!”, nježno upozorava Jagoda, a što mi radimo? – Palimo mobitele i foto seansa počinje dok mladac rašljastim crnim jezičcem ispod jasno vidljivog roščića traži sigurno utočište: “sss, ssssss, ssss”. Kasnije ćemo raspravljati o postupku u slučaju ugriza: 112 je prvi korak, zatim podvezivanje ugriza, mirovanje i transport prema lokaciji dogovorenoj s 112 službom.
Vraćam se obitelji bogatija za nova iskustva, za nova prijateljstva i 9 litara ekstra djevičanskog maslinovog ulja koje će pozitivno utjecati na zdravlje srca svakoga od nas, antioksidansi iz ulja će nas čuvati od stresa, koža će biti ekstra hidratizirana, a stoga nam je i dugovječnost zagarantirana. 🙂
Još jedan dan je prošao, još jednom mjesec došao… Postira – Supetar – Split – Zagreb… Zovem muža da smo u Zagrebu i da sad može obrisati fotografiju registracije. 🙂
P.S. Roberta ne smijem puno hvaliti jer ćemo druge godine morati još i platiti za ovakvu pustolovinu!
AvanturAna 