#visoketure #hohetauern #austrija #mallnitz #alpe #feratasauleck
30/9-1/10 /2023
“Sonja, ovo je Saša, Saša, ovo je Sonja…” Upoznaju se novi iz ekipe na Voklu, a znamo da su stranci tek prijatelji koji se još ne poznaju.
Austrija. 9:30 Stali smo na 11 km dugom jezeru Millstatter, prošetali obalom gradića Seeboden, bacili oko na dvorac na brdašcu Burg Sommeregg i vratili se u vozila jer naš plan je obližnji kanjon Groppensteinschlucht, a stvarnost je da smo se na razrezanoj gumi jedva dovukli do benzinske. Drugi put smo u Austriji, drugi put s gumadefektom. Wow! Vrijeme je prolazilo, a Mercedesova podrška nije se javljala na telefon. Obližnji servis ne radi subotom, no u trgovini 20 km dalje čekala je jedna jedina široka guma svoj trenutak da bude važna, da nekome spasi dan, čekala je Ljubu. Lili vadi asa iz rukava – ključ i dizalicu, a Tihi je opet na koljenima – mijenja gumu.
U kanjon više ne stignemo, stoga idemo prošetati gradićem Mallnitz. Alpski biser na 1191 mnv polazna je točka za mnoge planinarske ture na Hohe Tauern (Visoke Ture u prijevodu) koje su prirodna granica između Italije i Austrije. Piće na terasi uz tople zrake sunca vraća vjeru da će dan ipak biti dobar.
14:00 Ostavljamo aute na parkingu (8 eura) na 1500 mnv. Ulazimo u još uvijek zelenu šumu smreke i ariša, pored nas šumi jedan od mnogobrojnih potoka s vodopadom, na putokazu su jasne informacije (3h do doma) – tako to izgleda u Nacionalnom parku Visoke Ture.
14:40 Bajkovita drvena kućica uz stazu.
16:00 Stajemo kraj rječice koja se pjeni, slijeva u slapovima. Sjedimo uz žubor bistre, od pjene srebrne vode koji ne zastaje, ne troši se, traje, stalno iznova navire i nestaje, a ne prestaje…
Bezbrižno jedem sitne bobice borovnice, a danas sam hrabra – jedem i crvene bobice. Kažu da su to brusnice. “Samo vi dajte, ja ću možda sutra kad vidim da ste mi vi svi zdravo i dobro!” čujem iza sebe Envera dok ćućim u grmlju i pokušavam pronaći okus sušene brusnice u ovoj kiselo gorkoj crvenoj bobici – neuspješno.
17:15 Puno je tu lijepih, bajkovitih prizora bilo, no vidjeti planinarski dom s jezerom ipak je najbolji danas. Ruksak samo bacam i odlazim stati na kamen što bliže vodi, napraviti fotografiju s odrazom stijena i duboko udahnuti tišinu… Neprocjenjivo!
“Stanite na kamen da vas slikam!”, govori Marina.
Malo ću samo prošetati stazom oko jezera, da pogledam s druge strane. Zovem ih da se javim, nisam sigurna da me itko čuje, no idem dalje, zapravo, noge same idu ne mogu ja tu ništa, iako znam da će se brinuti. Staza odlazi u visinu, a oko jezera gdje ja želim, nema puta. Borim se s ogromnim kamenjem i manjim. Još samo malo…Bit će sigurnije, nadam se, a teren je sve gori. Čini se da bi mojih 55kg na krivom kamenu moglo pokrenuti cijelo brdo, a taj krivi kamena može biti baš svaki. Da sam se barem ranije vratila, sad idem dalje.
Svi su već za stolom. Večeramo gulaš, špagete bolonjez ili veganske od soje i hvalimo kuharicu. Atmosfera je odlična, prisjećamo se Ararata jer ovo je after Aratat party i smijemo se svemu. Marina se zatim prihvatila slaganja puzzli, Tihi gitare, a neki smo junački podnijeli poraz u Belli. U simpatičnoj zajedničkoj spavaonici u potkrovlju sa separeima nebulozne gluposti popraćene su urnebesnim smijehom. Hvala Bogu da je jutro pametnije od večeri pa je sve opet po starom. “Vidim da si se sa smješkom probudila!”, govori Tihi. “Ma, sa smješkom sam valjda i spavala cijelu noć! “
7:40 Doručak i pokret. Sunce se usporeno penje iznad stijena, baš kao i mi. Svježe je, oko 5 C. Travnatu stazu smjenjuje uredno posložena kamena, odlično je markirana. Dječaci piju vodu iz potoka kao životinjice – bez korištenja ruku.
Došli smo do točke razdvajanja – sedmero ekshibicionista ide na D – F feratu, a nas desetero normalnih normalnim putem.
Nadalje je Sauleck ogromna hrpa kamenih blokova. Zašto ga zovu “damski vrh”, nije nam baš jasno. Dame? I amazonke su dame! Borba je to s kamenjem, neki se klackaju, neki pomiču. S vremena na vrijeme zgrabim hladni srebrnasti granitni kamen jer sigurno je sigurno.
Iznad nas je nebo bez oblačka, 40 km dalje se bijeli najviši vrh Visokih Tura Grossglockner (3798 mnv), a vitar puuuše… Na vrhu smo! Uspjeli smo!
Ljubo i Saša su već ispenjali feratu. “Ma, super je bilo. Nije teška.”, kažu, no jedini su iz grupe koji tako misle. Kasnije kod doma ćemo saznati detalje kad se okupimo. – “Meni je bila jako teška. Puno teža od nedavnog Cjajnika.”, jednoglasni će biti Marina, Tihi i Lili. “Smrz’o sam se dva puta – prvo u hladovini stijene od hladnoće, a drugi put od straha na uskom grebenu kad sam vidio da se ljulja moj jedini oslonac iznad nekoliko stotina metara duboke provalije – kamen u koji je ugrađena šipka koja drži sajlu, a ona mi je sve!”, dodaje Dražen.
Spuštamo se gotovo istom stazom, no malo blažom u početku i sjedamo da se nauživamo pogleda na greben kojim danas nećemo ići, a privlačan je, na ostatak glečera koji je tek mala ledena mrlja, a uskoro neće biti niti to, upijemo ovo posebno alpsko sunce – blago i grubo u isti mah te pričekamo ferataše. Evo ih na vrhu, prepoznajemo ih po kacigama. “Heeeloo!” dovikujemo se, a onda bezbrižno nastavljamo spuštanje prema domu jer znamo da su uspjeli.
Ovu planinu sam baš dobro osjetila. Nekako je jednostavna, vrh se vidi od jezera, nema preopasnih dijelova. Hm, ima guste markacije – je li to zato vrh za dame? – Da se dame ne izgube! Velik dio puta sam u maloj grupi i idem prva – to mi je odličan doživljaj, bolji osjećaj prostranstva .
Danas je jezero plavo poput mora, a hladno poput visokogorskog jezera jer to i jest. Neki močimo umorne noge, neki cijelo tijelo. Neki u rublju, neki bez njega – da, svakakvih junakinja ima na damskom tritisućnjaku!! Za manje ambiciozne planinare dovoljno je doći samo do ovog doma i ovdje guštati par dana bez velikih vrhova. Ima svoju elektranu, stoga i struju i grijanje. Danas je posljednji dan da je dom otvoren ove godine. Nadalje je moguće koristiti samo zimsku sobu.
Stižu nam i ferataši sa svojim anegdotama. Pozdravljamo se s domaćinima sa: “Vidimo se opet druge godine! Tschuss!” 🙂
Povratak mi je beskrajno lijep jer je sunce beskrajno ugodno, grmovi poprimaju jesenju beskrajno blagu crvenu boju, a krošnje ariša se razlikuju u od smreka jer im se iglice lagano zlate i uskoro će otpasti. Brstimo bobice plave i crvene, sad je i Enveru jasno da su obje vrste jestive. Rječica i dalje navire, teće, nestaje i ne prestaje baš kao jučer, isto kao sutra.
18:15 Trpamo se u aute i krećemo na posljednju etapu izleta – vožnju do domova. To je prilika za dublje razgovore i bolje upoznavanje, a uvijek se nađe netko tko kaže: “Idemo u restoran! Nećemo valjda ovako lijep izlet završiti bez da lijepo sjednemo oko stola i nešto popijemo ili pojedemo?!” Fotografiju pizze nemam jer je planula.
AvanturAna 