Ferate Hvadnik i Mojstrana

3/9/2023

Slovenija. Ispod najviših vrhova Julijskih Alpa nalazi se selo Gozd Matuljek. Ovdje smo zbog zanimljivog kanjona rijeke Hvadnik po čijim su bočnim stranama entuzijasti postavili osigurani klinčani put – feratu. To je sportska ferata težine B/C, a “sportska” znači da je sama sebi svrha.

Već kod automobila smo stavili opremu za osiguranje i nakon pet minuta na početku šume zaprijećila nam je put siva stijena s postavljenom sajlom. Ukopčavamo se – feratiranje počinje.

Samo što smo se popeli na stijenu, a svega 5 minuta kasnije, Marina mi veselo dovikuje: “Gle, mostić! To si htjela!” Hm, jesam. Jedna sajla za hodanje, jedna za rukama se pridržati. Ne bojim se lelujavih sajlica, no tijelo misli drugačije. Nekontrolirano titraju najprije samo nožice, zatim i sajla pod njima, a onda se vibra proširila i na gornju sajlu. I tako u dobroj vibraciji prelazim svoj prvi mostić ove vrste! “Na drugom bu ti već lakše.”, tješi me Tihi. Znači, ima ih još.

Veranje skliskim kamenim koritom često u previjesu crpi snagu iz ruku, a ja to nisam očekivala. “To je dječja ferata.”, rekla mi je prijateljica koja je bila nedavno, a ja sam ju krivo shvatila, mislila sam da dječja znači laka. Možda je prijateljica mislila time da je za spretne jer djeca to jesu, za neustrašive jer djeca to jesu. Možda djeca ne bi ni primijetila da se jedan klin izvlači 5cm iz stijene, da se jedna stopinka vrti te da je stijena glatka, skliska i opasna u ovom, inače, famoznom vodenom ambijentu.

Šumi rječica koja se slijeva u slapovima, preljeva se bistra voda neumorno i širi svježinu u ovaj, zapravo, topao ljetni dan, a u mojoj glavi ringišpil. Zavrtjelo mi se. Sjedam na kameni dio. Zatrpali su me slatkim, slanim, energetskim, krutim i tekućim. Ma da sam znala koliko toga svi imaju ne bih ništa ni nosila, ubuduće samo kažeš “loše mi je” i dobiješ sve što ti treba. 🙂

Trajalo je to pentranje po kamenoj čaroliji potoka Hvadnik 1h30min. Prešli smo preko rijeke još tri puta i bilo mi je svaki put lakše. Nadam se da ću ovdje doći ponovo, drugi put spremna jer ću znati što me očekuje. Na izlazu iz ferate otvara se pogled na selo Gozd Matuljek i Julijske Alpe. Spuštamo se jednostavnom šumskom stazom, a pri tome ćemo savladati 250 metara visine kao i pri usponu samo puno lakšim terenom.

“Pogledajte, tu završava ferata Jerman E kategorije. Zbilja je teška.”, pokazuju nam Marina i Tihi, prošli su ju lani. Okomita glatka stijena. Iznad nje obrušava se istoimeni slap.

Sjedamo u aute i idemo u selo Mojstrana koja nudi feratu C/D kategorije, no može i blaža verzija B stupnja.

Ispratila sam ih do ishodišta Puta Mojstranških veveric, kako se zove ova ferata označena crvenom bojom, a težine C/D. Nije im lako, a sunce koje je sada najjače neće im olakšati uspon. S njom se isprepliće plavom bojom označena Aljaževa ferata B kategorije. Upravo kreće obitelj s dvije djevojčice starosti cca 7 godina, a ja se vraćam u selo obići planinarski muzej s nadom da će mi biti bolje.

U prostranom modernom interijeru muzeja planinarstva ispod stropa je instaliran stari helikopter. Dopalo mi se što je ugodno klimatiziran i samo moj.

Poznata Biblijska rečenica “Oprosti im Bože jer ne znaju što čine.”, ispisana ispod fotografije 3 planinara vedrog osmjeha s poznatim sjajem u oku ispod opasne stijene dobila je time novo značenje, a meni vrlo poznata situacija. Sjela sam i stavila ponuđene slušalice na uši. Savršen zvuk najprije štajerske polke, a zatim nepoznata moderna melodija vrijeme je koje neću zaboraviti. Trenuci savršenstva i potpune ugode.

Ispred muzeja premješten je s planine bivak II na Jezerih iz 1936. godine. Vidjela sam mnoge stare, ali i moderne u prirodnom i krajnje nepristupačnom ambijentu stoga je ovo puno zanimljivije za one koji na takva mjesta ne idu.

Idem do rijeke. Mojstranom protječe rijeka Triglavska Bistrica, a uz nju Pot Triglavske Bistrice prati tok rijeke i obilazi obližnje znamenitosti kao što je slap Peričnik, a sve do Aljaževog doma gdje se triglavska stijena može dotaknuti rukom. U hladu šume, preko raznih mostića – svi široki i stabilni, a ne samo žica, mekom stazom od borovih iglica uz žubor bistre Bistrice u spokoju samoće zvoni mi mobitel. “Di si, Anice? Mi smo kod auta.”

A, da moram se vratiti. Teže je nego zakoračiti na lelujavu žicu iznad kanjona rijeke. Nožice se opiru. Dalje…Dalje…Dalje bi hodale.

“Kako je bilo na ljestvama?”, pitam. – “Dobro, jednostavno. Samo je bilo prevruće.” – “Je li bilo još teških dionica ili samo prvih 10 metara? – “Da, bila je još jedna takva gdje se trebalo podići na ruke. Neki su se prebacili na lakšu , plavom bojom označenu feratu nakon ljestvi.” – “A povratak?” – “Jednostavnom stazom 15 minuta malo dalje.” – Razgovaramo močeći noge i ispirući znoj s tijela u hladnoj Triglavskoj Bistrici. Tek je rano popodne i gotovo sam ih pridobila da idemo u kanjon Vintgar pored Bleda, no pobijedili su lačni planinari i Lačni Kekec, sjajan restoran sa velikom terasom, finom hranom i nevelikim cijenama.