Po obroncima Julijskih Alpa

#ukanc #lepakomna #domnakomni #dompodbogatinom #črnojezero #lanževica #malibogatin #mohavček #velikibogatin

19-20/8/2023

Rado se prisjećam uzbuđenja kad sam ugledala dobru ponudu za najviši vrh Atlasa, pustinju i Marrakesh. Odmah sam se javila i ni na tren nisam požalila, a spremala sam se kao mlada – nešto staro, nešto novo, nešto posuđeno i nešto plavo. Bilo je to prošle godine, a danas nas je Darko pozvao da to obilježimo druženjem u Alpama kao što nas je lani okupio da se upoznamo prije odlaska u Maroko. To mi je putovanje otvorilo vrata ne samo u Maroko, nego u svijet.

Danas se marljivo penjemo obroncima Julijskih Alpa hladovinom stoljetne šume na Lepu Komnu iz mjestašca Ukanc (546 mnv) stazom 48 serpentina, koju je gradila Austro-Ugarska vojska za potrebe 1. svjetskog rata. Planinarski dom Komna bio je tada bolnica za ranjenike. Surova prošlost ratovanja miješa se s ljepotom cvijeća, mirisom gljiva, žuborom slapa Savica i znoja.

41. serpentina

13:30 Na terasi Koče Komna jedemo, ali ne obilno jer iskusan planinar zna da veliki obroci umaraju i otežavaju uspone, stoga jedna voćka, štrudle iz doma ili Snickers zadovoljavaju sve potrebe. 15 minuta dalje je naš dom za jednu noć – Koča pod Bogatinom. Tu ostavljamo višak stvari i odlazimo prema Črnom jezeru, prvom od sedam triglavskih jezera. “Odlično! To mi je baš želja posjetiti,” veseli se Goran. Staza nas vodi kroz šumu. kroz debeli hlad. Puno je gljiva uz put. Čujem iza sebe Darka kako govori: “Ovo su rujnice. Odlične su na roštilju.” Drago mi je da roštilj nemamo i neću biti u situaciji da ih probam ili odbijanjem iskažem nepovjerenje novome u grupi 🙂 Znamo da su sve gljive jestive, no neke samo jednom!

Koča pod Bogatinom (1513 mnv)
Na proplanku iznad Komarče s pogledom na Bohinj.

Maline! Male i malobrojne. Najbolje su bile na malom sunčanom proplanku iznad stijene Komarče koja također vodi od Ukanca do Črnog jezera. “Gledaj Sandra ove crevene bobice! Što misliš jesu li jestive?” pita Goran, a jedna mu je već u ruci. “Nee. Baci to! Crvene bobice se nikad ne jedu, osim ako 100% znaš koje su. Često su otrovne,” stroga je i nepopustljiva Sandra.

Mnoge staze Slovenije stradale su od nedavnih preobilnih kiša, tako se i mi provlačimo ispod jedne tužne, srušene smreke. Črno jezero danas je ogromno. Jedva prepoznatljivo. Stijena na koju sam se jedva popela prošle godine danas tek malo viri iz vode. Ne može se ni hodati obalom. Neobično i uzbudljivo. U vodi pliva mala zmijica.

Črno jezero (1319 mvn)

20:00 Vratili smo se istim putem. Gladni. Domar je nezadovoljan jer kuhinju želi zatvoriti točno u osam, a sad nama mora podgrijavati hranu. Biramo gulaš i ričet. Trebamo se najesti jer sutra nas čekaju novi napori, a i hidratizirati se treba dan ranije.

Soba 11, potkrovlje, skupno ležište. Tu sam drugi put. Druga ekipa. Dobre smo volje, malo preglasni. Na zajedničkom krevetu pridružuje nam se zanimljiv slovenski bračni par, malo su slušali, a onda se uklopili. “Vidim da ću ujutro tražiti od nekih autogram.”, duhovita je gospa nakon što sam ispričala anegdotu o odlasku na spavanje s Ararata. Naime, tu večer smo legli na spavanje u šatore u 17h, da bi ustali u 23h, doručkovali i u ponoć krenuli na osamsatni snježni uspon prema vrhu. Oni su se upravo vratili s ljetovanja na Krku, a sutra idu na Lanževicu.

7:00 Ustajanje.  Doručak i polazak u 8:30. Trava je još blago rosna, tišina alpska, vidici jasni, jutarnji, a Goran na telefonu sa suprugom Marijanom.

Ovom stazom prema Lanževici moje nožice još nisu kročile, iako sam na vrhu bila jednog savršenog zimskog dana s pd Sokol, kad smo s derezama na nogama blago ubadali u besprijekoran snježni prekrivač ne ostavljajući za sobom niti trag stopa.

Volim proći novim putem, priči vrhu s druge strane, pokušati razumjeti mrežu isprepletenih staza. Sunce nas grije. Krema s visokim zaštitnim faktorom i šešir važni su koliko i voda. Mijeh sam napunila vodom iz pipe u domu iako piše da “ni pitna” jer vjerujem da je ova kišnica  sasvim dobra ako ne i bolja od vode koja u plastičnoj boci stoji mjesecima. We will see!

Razgovori teku glatko. Čitamo iste knjige, pratimo iste autore, nadopunjujemo se. To je blagodat istih interesa. Pričam im o Dolomitima, a Darko i Jasminka baš su se vratili s planinarenja po Makedoniji.

12:00 Na vrhu Lanževica, na 2003 mnv gledamo Triglav. Darko nam čestita na usponu, a ja se pitam hoće li netko dobiti užetom po guzi jer se prvi put popeo iznad 2000m! Nije. Pih… Toči se makedonska rakija – zahvaljujemo Darku na uspješnom Maroku, na novim poznanstvima, a nadamo novim planovima.

Spuštamo se do Bogatinskog sedla i prema vrhu Mali Bogatin gledamo iz žablje perspektive. Da, puno se izležavamo danas po travnatim prostranstvima Triglavskog nacionalnog parka, jedinog nacionalnog parka Slovenije. Ne srećemo puno planinara, većina je sad ipak na moru.

Mali Bogatin (1977m) i Veliki Bogatin ili Mohavček (2008m)

Put prema vrhu je stjenovit i Alida ga je vješto izbjegla/zaobišla stazom koja zaobilazi vrh i čekat će nas u travi, u horizontali, a ja sam izbjegla zmijicu sa šarom ili je ona izbjegla mene, ne znam. Obje smo se uplašile.

Uspon na Mohavček je neizbježan. “Dođi između mene i Darka, bit ćeš sigurnija.”, zovem je i nije bilo problema.

Ispred nas strše vrhovi Vogela, vidi se jezero Bohinj, a iza nas Krnsko jezero – meni najljepše jezero u slovenskim Alpama.

Malo se krećemo izohipsom po obroncima te spuštamo na planinu/pašnjak Govnjaču s ponekom kakicom na putu, tek toliko da opravda naziv. Nekome je uspon od pet minuta pred domom Komna bio je nagrada za kraj, a netko je nakon tih istih teških 5 minuta tek trebao nagradu, npr. gulaš.

Polako se spuštamo s Lepe Komne, boje oko nas se mijenjaju, nestaju, ustupaju mjesto mraku. Polako palimo naglavne lampe. Neki od nas nisu ih već dugo koristili, a neki nikad. Polako se vraćamo u svoje svakodnevice. Polako…

Komentiraj