Dolomiti

#prijevojFalzarego #vrhLagazuoi #Corvara #PizBoe #prijevojPordoi #4peaks #AltaBadia #5Torri #Averau #Nuvelau #LaVilla #Veneto

10 – 13 /8/ 2023

Kroz kišom okupanu Sloveniju, kroz oblakom zaogrnutu Austriju stigli smo u sunčanu bellu Italiju. Oko 10 ujutro ušli smo u kamp Sass Dlacia gdje nas je dočekao naš prijatelj jer ne može se ovdje u ovo doba godine više naći slobodno mjesto za postavljanje šatora. Dobili smo super prostranu parcelu i radovi na podizanju kampa mogu početi. Zaboravili smo na probušenu gumu koju je Tihi spretno zamijenio odmah na izlazu iz Lijepe naše, na vulkanizera u Austriji koji krpa gumu samo unutar profila, a ovo je 1cm bočno, na kamen koji se našao uz cestu i ogrebao nam iznajmljen kombi. I nije to lako zaboraviti.

13:15 Čekamo autobus na stanici ispred kampa, vozimo se dvije stanice do prijevoja Falzarego, zatim se gondolom uspinjemo na 2752 mnv do doma Lagazuoi, sve kako je isplanirala naša Lili. Bila je u Dolomitima već dva puta i zna.

U vrijeme 1. svjetskog rata ovdje su ratovali Talijani protiv Austro-Ugarske vojske i u tom besmislenom periodu prokopali kilometre tunela te se dobacivali topovskim kuglama s protivnicima na Cinque Torri. Sredstvima europskih fondova tuneli su obnovljeni i pretvoreni u ratni muzej na otvorenom.

Pored planinarskog doma hodamo turističkom stazom do vrha koji je obilježen križem i spomen pločom palim borcima. Jednako ih je stradalo od borbe kao od hladnoće i gladi. Zavirili smo u tunele. Osjeća se tuga ratnih razaranja i strepnji te smo produžili dalje pogledom tražeći obrise ljudi u stijenama Tofane di Rozes. Neki su u domu popili liker i sad vide lik Kleopatre gdje ga ima i gdje ga nema. Lili nam ukazuje na feratu Lipela u stijenama Tofane di Rozes.

Istoimeno jezero tj. Lago di Lagazuoi izvor je dobrih fotografija, okrjepa umornim stopalima, a nekima i kupalište. Oko nas zvižduću svisci, ponekad nakratko ugledamo nekog neustrašivog čuvara.

Pored izvora mineralne vode, koji se pretvara u buran i glasan potok, spuštamo se u zelenu dolinu. Ovdje pase stado krava, a i dvije ljupke svježe ošišane alpake. Divota!

Visoke surove okomite stijene kao da rastu iz zelene ravne livade, a tu je i refugio Scotoni. Noćenje treba rezervirati 6 mjeseci unaprijed, no izvrstan liker od lješnjaka može se dobiti odmah.

Kružnom stazom, jer Lili nam želi pokazati što više, vraćamo pred kraj dana u naš kamp. Dugogodišnji kamperisti Marina i Tihi vade stol, stolice, plinsko kuhalo, dijele zadatke i priprema večere počinje. Kako bismo se snašli bez njih nikad nećemo saznati.

Piz boe (3152 m)

Neki su spavali, neki nisu. Temperature noću su 8 – 10 C, a toaletni prostor udaljen da se jedva znam vratiti. Jasminka je pripremila kavu te doručkujemo, a sendviče za cijeli dan složili smo još sinoć uz mjesečevu svjetlost. Krećemo kombijem do mjesta Corvara na 1400 mnv, gondolom se dižemo na cca 2500 m. Oko 10h krećemo na svoje dvije nožice, ali uskoro pauziramo na terasi doma s pogledom na veličanstvenu vječno zaleđenu Marmolatu.

Staza 672 vodi nas stjenovitim grubim stijenama uz pomoć postavljenih sajla. Jedan od onih puteva kad kažemo: “E, da nam je ovako cijeli dan!”

Dan ne može biti ljepši, a mi se uskim grebenom preko jednog usputnog vrha uz puno uspona po kamenim pločama polako ipak približavamo današnjem cilju vrhu Piz Boe. “Vidite dolje je refugio Boe.”, skreće nam Lili pažnju na dom koji nije na našem putu. Otvara se pogled na Piz Boe do kojeg se uspinje kolona ljudi, dok se druga kolona spušta. Puno je naših ovdje, razgovaramo s ljudima iz Splita, Srbije, Slovenije itd.

13:30 Na vrhu na 3152 mnv je nezamisliva gužva. Došli su nekim drugim putem, možda lakšim. Meni je ovaj bio prekrasan, ne pretežak, ne preopasan, dakle savršen. Terasa doma Capanna Fassa krcata je i miriši delikatesno. Mi ćemo pronaći kameni plato za sebe i kratak piknik na vrhu.

Nastavljamo dalje, tj spuštamo se drugim osiguranim putem prema domu Forcella Pordoi. Srećemo dvojicu kako oni kažu “Instagram planinara”, pozvali su nas u goste u Celje. Kako su izgledali? Hmm, filmski!

Veličanstvenost Dolomita potvrđuje se sa svakim novim korakom. Otvorilo se novo kameno prostranstvo oko nas, a okružuju ga predimenzionirane stijene raznih boja i oblika. Između se prostiru zelene doline, a domovi nalik hotelima vrlo su česti, kao i uspinjače, koje zimi služe skijašima, a ljeti planinarima i izletnicima. Dolomiti su planinska skupina u istočnim Alpama, a od 2009.g. proglašeni su prirodnom svjetskom baštinom UNESCO-a.

Pored refugia Capanna Fassa penjemo se na obližnji vrh Sass Pordoi (2950 m). Obilježen je iznimno velikim i zanimljivim križem. Nekima je neodoljivo proći uskim mostićem iznad beskraja, a neki su se popeli da bi poletjeli, letjeli, odletjeli… Ljudi ptice. Nadam se da su sigurno i sletjeli. Meni se zgrčio želudac gledajući prvo dvoje, no nakon nekog vremena sam se navikla. Tako to valjda ide. Mi ćemo se spustiti gondolom.

4 peaks Alta Badia

Dan treći, subota. Krećemo kombijem do pitoresknog gradića Badia, uspinjačom do sela Santa Croce, pored istoimene crkvice u planine u visine. Imamo jedno bolno koljeno i mogućnost nevremena u popodnevnim satima. Ulazimo u stijenu feratom Crusc. Ne znamo što nas čeka. Imamo pune ruke posla, biramo siguran oslonac. Uske stazice u stijeni po izohipsi smjenjuju se sa strmim usponima osiguranim sajlom te poneki dimnjak. Nije teško, no izloženost je poprilična.

12:00 Na prijevoju Passo di Santa Croce otvaraju se vidici na sve strane, a otvaraju se i mnoge mogućnosti. Slijeva su prva dva vrha, a zdesna druga dva vrha extreme chalange projekta za koji smo mogli kupiti karticu i bušiti je na vrhovima te biti upisani na “Wall of Fame” jer to rijetki uspiju u danu. “Ljudi, super bu ak’ i prva dva prejdemo danas.”, realan je Tihi.

Do vrha Cavallo dobro smo se oznojili iako je s prijevoja izgledao blago.

Nakon spuštanja, a do drugog vrha vodi također dobro označena staza. Smjenjuju se sipki šljunčani putevi i kameni blokovi. Uz pomoć ruku, dosta snage i opreza stigli smo. Gdje? Pred okomitu stijenu. Ići ili ne ići, pitanje je sad. “Is it difficult?”, pitamo mladiće koji su se upravo spustili. “Level 2.”, odgovaraju. Malo se nećkamo, oporavljamo od napornog uspona, stavljamo opremu, ostavljamo teške ruksake i, naravno, krećemo. Deset minuta uspona i malo po uskom grebenu do velikog križa.

Zanimljiv uspon i vrh, bilo bi šteta da smo to propustili. Povratak je istim putem. “Pričekajte me da se spustim, uzmem mob i snimim vaš silazak.”, predlažem, a ovo je početak snimke.

Odmaramo na istom prijevoju i raspravljamo kojim se putem vratiti. Bolno koljeno, sada sigurno nije manje bolno, nebo se zatamnilo, a tu su i kišne kapi. Jesu li jedine ili tek prve? Ne znamo. Najbrže je istom feratom, ali ni tad ne stignemo na posljednju gondolu u 17h. “Moguće je i nevrijeme, pa ne bi bilo dobro da smo na željeznim sajlama”, govori Alex – zadužena je za prognozu. Idemo po Lilinom planu okolnim putem po siparu. Do sipara smo uživali u beskrajnom ravničarskom dijelu. Sigurno ste i vi jednom pokušali nadmudriti aplikaciju, markaciju i vodiča te si skratiti put na sasvim logičan način, ali neuspješno. Evo i mi smo. Nije to dobar osjećaj.

Na prijevoju smo Forcella de Medesc na 2533mnv. Ovaj sipar meni je jedan od težih sipara, svakako najteži dio danas unatoč jedinstvenom pogledu na stijene koje smo zaobišli, na beskrajne šume smreke u koje ćemo valjda jednom zakoračiti i gradić La Villa koji leži u dolini poput obećane zemlje. Dalek i nedostižan. Tlo bježi pod nogama i naglo se obrušava u zelenu dolinu nacionalnog parka Fanes-Sennes Brais.

Zelene borove šume i cvjetne livade djeluju blagotvorno na dušu i tijelo iako nas još dosta koraka čeka. Dok Marina i Tihi sad žure prema kombiju da dođu po nas mi smo imali sreće da je na šumskom makadamu naišao suosjećajan mještanin s terenskim vozilom i reagirao na Jasminkin podignut palac. I on ponekad planinari, poznaje planine i čestita nam na ovako ambicioznoj turi. Tako smo na glavni trg gradića La Villa zakoračili u istoj minuti Marina i Tihi pješke znojni i umorni nakon posljednjih 6 km i mi vesele i oduševljene iz terenca. Zajedno smo večerali pizze u obližnjoj pizzeriji, naravno da su bile najbolje.

Cinque Torri, Averau i Nuvelau

Nakon ranog doručka raspremamo šatore i slažemo sve stvari u kombi – evo to ja dobro radim :), a Lili je podmirila račun u kampu. Vozimo se do uspinjače. Danas kupujemo povratne karte. Sonija , naša blagajnica, svaki trošak marljivo upisuje u aplikaciju, a ja imam dojam da putujem besplatno.

Ovo je zeleni raj – tri velika doma i obitelji s malom djecom, ali naš plan su stijene. Ostavljamo ruksake kod doma, stavljamo osiguranje i gazimo marljivo prema planini Averau, koja se uzdiže iza istoimenog doma.

Okomita stijena osigurana feratom izgleda zastrašujuće, no savladavamo ju za cca 15 minuta. Teža je od jučerašnje, suglasni smo. Na izlazu na platou samo je jedan stariji gospodin. “Signore, pou fare un foto, per favore?” – “No, non posso non vedo proprio.”, odgovara. Ovdje nema oznaka te ćemo upravo njega pratiti do vrha pola sata i tako upoznati najstarijeg planinara do sad, 90 mu je godina. Zadivljeni smo, apsolutno!

Spuštamo se istim putem i penjemo na suprotni vrh Nuvelau po zanimljivim kamenim plohama zajedno sa mnoštvom. Na 2575 mnv mirišu ćevapi i kobasice s roštilja, nema slobodnog mjesta ni za proći, a kamoli sjesti.

Turistička atrakcija Cinque Torri (pet tornjeva) je iz bliza impozantna. Kamene gromade su ogromne, njima se penju alpinisti, na kamenim vrhovima rastu smreke, a trava se šareni od bujnog cvijeća. Ma, bajka! Dan je i opet sunčan. Govorili su nam poznavatelji Dolmita da ovdje treba doći na 6 dana jer dva će sigurno padati kiša. Mi smo stoga došli na 4 jer što će nam ova dva kišna?! Staza vodi uokolo i ulazi između stijena. Ovdje ću dovesti obitelj i prijatelje neplaninare, a onda ćemo vidjeti idu li desno na feratu ili lijevo na roštilj!

Piknik kod kombija, sigurne, mirne Tihomirove ruke na volanu i nakon 6 sati, a oko 21h smo u Zagrebu. Nijednu gumu više nismo mijenjali. Bilo je to probno kampiranje. Mislim da smo prošli i da sad znamo tko što radi na sljedećem. 🙂

Kao što je Saša, Lilin prvi planinarski vodič rekao Lili “Otvorio sam vam vrata u Dolomite, a vi istražujte dalje sami, zatim i vi otvorite nekom drugom.” Hvala Lili što si nam otvorila vrata prekrasnih Dolomita, a oni kojima ću ja otvarati vrata – čuvajte se!