Mrežnica

29/7/2023

Zelena ljepotica duga je 63 km. Izvire kod Slunja te se ulijeva u Koranu kod Karlovca, a mi smo stali u Karlovcu i tako potvrdno odgovorili na pitanje Kawasaki 3p benda “Je li itko ikad stao u Karlovcu?” – “Ja jesam da, da, a ti bogami ne.” Robi nam govori o obrani grada u davna vremena dok šetamo parkom Promenada te šetalištem F. Tuđmana. “Znaš li na koliko rijeka leži Karlovac grad? Na Mrežnici se Kupa, Korana Dobra si bila tad.” …Pored kina Edison… “Ni da ni ne” I tako uz zamišljenu glazbu u prekrasnom parkovnom okruženju sjedamo za posljednji slobodan stol na terasi Gradske kavane. Primjetno je da su se Karlovčani i Karlovčanke brižno dotjerali za subotnju kavicu s prijateljima, ne pomodno već nekako sa stilom slažemo se Jasminka, Alex i ja.

Dok se vozimo do Galović Sela na području Duge Rese sunce se već podiglo i ugrijalo ovaj djelić Lijepe naše tako da smo se, došavši na livadu pokraj Jungle bara, gdje se Mirna ujezerila, u hipu poskidali i potražili osvježenje u zelenom raju.

Mirna ovdje miruje. Uz obalu cvatu žuti lopoči, lete zanimljivi plavi insekti, malo dalje u plićaku raste visoka trava, a mi plutamo u bestežinskom stanju bez briga, bez misli, bez ruksaka. Vremenska prognoza za planine Slovenije ukazivala je na opasnost od grmljavinskog nevremena, a u našim brdima je ljeti nepodnošljivo vruće. Zato imamo Robija koji marljivo pita: “Hoćemo na Mrežnicu?”, a odgovor je konačno bio pozitivan. Zašto nam je toliko lakše reći “da” planini nego kupanju – ne znam, no ovo moramo češće odabrati.

Breskve. Velike. Sočne. Slatke. Meni najdraže voće. Kupili smo ih u Karlovcu. Lani smo ovdje riješili jednu slasnu lubenicu. Bila je to također Robijeva inicijativa – najprije roštilj kod njega u blizini, zatim berba višanja koje su te godine obilno rodile i onda kupanje na ovom istom mjestu. Tad sam se prvi put kupala u Mrežnici i bila oduševljena totalno. Uronjena u meku, zelenu rijeku, okružena najzelenijim krošnjama rekla sam: “Pa, ovdje je ljepše nego na moru!”

Idemo do slapova. Neumorni su. Gromoglasni. Skliski. Kupamo se. Prilaze nam dvije djevojke: “Ekipa, vi se ne bojite zmija?” – “Pa, ono, do sad se nismo bojali!” – “Ma, sad smo vidjele jednu… ” Nakon toga sat vremena se nismo kupali, a onda je sve opet bilo k’o i prije.

Jungle bar nudi hranu i pića, a mogu se iznajmiti i razne opasnosti: SUP daske, čamci i kanui. Meni odgovara jedino ljuljačka, ona okrugla, široka. Iskoristila sam priliku dok nije bilo djece – da dijete budem ja, zažmirila, utonula, nestala negdje između krošnje i oblaka.

“Ima dobar restač malo dalje, zove se Zeleni kut. Mogli bi tamo na ručak, a i da vidite to kupalište.”, predlaže Robi. U ugostiteljskom objektu, koji nudi i spavanje, ponuda je klasična: meso na roštilju, lignje i slično, a konobarica iskusna. Zelena livada je svježe pokošena, zelena voda rijeke blistavo čista   i privlačna, no za neki drugi put. Sad je već sunce na zalasku… Samo ćemo prošetati, uhvatiti trenutak za sjećanje.

“Ne teče to rijeka, nego voda. Kao što ne prolazi vrijeme, nego mi”, rekao je Ivo Andrić, a ja se samo mogu s time složiti.

Vozimo se kroz šumu ispod starog grada Ozlja, vide se stazice i putokazi, no kasno je. Noć je. Tu ćemo se popeti drugi put. Uz samu cestu svijetli restoran. Kroz staklenu stijenu vidi se masa ljudi u plesnom zanosu i čuje živa glazba, ekstra veselo je. “Hoćemo stati?”