Triglav (2864 m)

5-6/7/2023

Triglav je najpoznatija planina u našim krajevima i jedina u Alpama za koju su moje kćeri znale prije mojih pohoda, a nisu rasle uz pjesmu Od Vardara pa do Triglava. Tako će i meni uvijek ostati posebna – moj cilj u planinarenju kad sam tek počela, a godišnja poslastica danas. Uvertira za Triglav bio je koncert Z. Predina, što mi nikako nije olakšalo ustajanje u 4h, a stihovi s kojima nas je pozdravio A sad adio, a sad adio i tko zna kad i tko zna gdje su uznemirujući usprkos divnom glasu i širokom osmjehu.

9:00 Rudno polje. Parkiralište na Pokljuki, krema na licu, ruksak na leđima – to je to, krećemo. Hladovina najveće šume Slovenije odličan je početak planinarske ture. Na putokazu piše da nam treba 6 sati do Triglava, no moramo nekad malo i zastati, napraviti fotografiju na istom mjestu kao u jesen kad je isti ariš bio žut poput sunca, a naš cilj Tosc, duboko udahnuti miris kiselog mlijeka s planine Konjščice koju gledam već neznamkojiput, a nikad njome nisam prošla, obavezno sjesti na raskršću puteva Jezerca i obrisati znoj s čela. Sve to nije uračunato u tih 6 sati do Triglava. Čarobno sedlo Studorski preval zaslužuje posebnu pažnju kao što ja zaslužujem jabuku, jabuku s pogledom na bezbroj staza koje vijugaju dalje i dalje.

Srećemo dosta planinara danas, mnogi se vraćaju s Triglava i ne mogu ne primijetiti da se muška moda promijenila. Nose se gole pločice, majice su definitivno out. Staza je dalje vrlo pitoma, krivuda cvjetnim livadama u kojima se svisci skrivaju, a svoju poziciju otkrivaju zvižducima. Vruće je. Triglav nam se pokazuje u cijeloj svojoj veličanstvenosti.

11:30 Kod Vodnikovog doma smo na Velom polju na 1817 mnv, a krenuli smo sa 1000 mnv. Ovdje ćemo ostaviti višak opreme jer tu nam je Dubravko dogovorio spavanje nakon što se spustimo s vrha.

Od Vodnikovog doma malo prije nas krenula je skupina markacista u crvenim uniformama. Obnavljaju oznake na stazi. Sustižemo ih na raskrižju puteva s visokim smjerokazom, a visok je da bi zimi virio iz dubokog snijega. Dodali su ploču “Vodnikov dom 1h”, no trebalo je skinuti staru “Vodnikov dom 30 min”. “Jel’ imate neku laku žensku da se popne na ramena i odšarafi staru tablu?”, pitaju. Prije no što su se snašli Zlata se već popela na stup i šarafi, no teško je. Ipak je bolja metoda sjesti najjačem za vrat. Sve to gleda mladi planinar Slovenac: “Kakva su to vremena došla da Hrvati Slovencima postavljaju planinarske znakove?!” Smijemo se zajedno. Lijepo smo se ovdje odmorili dok je Zlata radila. Netko mora. Bravo Zlata i hvala ti.

Bezbojnim kamenim krajolikom penjemo se prema domu Planika. Još sinoć dok je Predin pjevao “Čakaj me“, znala sam da će me te riječi pratiti na usponu. Nekolicina nas je nedavno bila na visinama iznad 4000 m – Zlata na Monte Rosi, a Alex i ja na Araratu iznad 5000 m. U teoriji to nas je trebalo osnažiti, no naše je zapažanje je da je ostao neki umor, jedino lakše dišem – nisam uspuhana.

14:30 Planinarski dom Planika na 2401 mnv obnovljen je, ima novu šindru i novi vanjski wc. Odmaramo pola sata i družimo se s veselom ekipom pd Zelina, oni će tek ujutro krenuti na Triglav kad se odmore. Stavljamo opremu za samoosiguranje i kacige. Barem su nam ruksaci lakši.

Hvatamo se stijena u najtoplijem dijelu dana i nakon već dosta hodanja. Povremeno nas ogrne gusti oblak i svježi vjetar nam priskoči u pomoć. Do Malog Triglava samoosiguranje nije baš korisno jer uglavnom su to stijene i klinovi, sajla nema puno. S Malog Triglava maknuo se oblak i otkrio jasan, možda malo prejasan, pogled na greben koji vodi do Velikog Triglava i Aljaževog stolpa na vrhu. Nekome olakšanje jer vrh je na vidiku, drugome znači “ni koraka dalje ne idem”, no nije to ništa što Dubravko ne riješi s par riječi ohrabrenja.

Grebenska staza je zapravo prostrana i pruža dovoljno mjesta za siguran korak i neophodno mimoilaženje s grupama iz suprotnog smjera, a i može se osigurati. Mene malo straši povremeni glatki kamen izlizan od bezbroj gojzerica te se rado ukopčam. Pri prvom usponu ovim istim putem koristila sam za zaštitu samo šešir i faktor 30.

Na Triglavu hrpa snijega, hrpa ljudi i jedan kozorog. Sjedam kraj kolegice koja se bojala da joj čestitam na prevladavanju straha i objasnim da se ne treba bojati spuštanja, da to samo izgleda strašno, no zapravo prođe u hipu i nije teško kao što se čini. “Uf, o tome nisam ni razmišljala. Zar se vraćamo istim putem?!”, govori, a ja odlazim. Dovoljno sam pomogla. Idem pronaći dobar kadar.

Zadržali smo se cca sat vremena na vrhu. Oko nas ekslozije oblaka. Polako ćemo se spustiti istim grebenskim putem do Malog Triglava te prema Kredarici.

Na ovoj se stazi uvijek osjećam stabilno i sigurno jer je sve puno sajli i klinova, kao tu se ništa loše ne može dogoditi.

Već dugo želim fotku kroz ovo srčeko na klupi s porukom velikog alpiniste, prvog Slovenca koji se popeo na Mont Everest, a koji je uz to bio iznimno vješt s riječima Nejca Zaplotnika: “Kdor išče cilj bo ostal prazen, ko ga bo dosegel, kdor pa najde pot, bo cilj vedno nosil v sebi.”

Put od Kredarice prema Vodnikovom domu je ugodan za naše već umorne nožice, a kadrovi koji se otvaraju uz zalazak sunca i maglu koja se lagano uvlači među vrhove Julijskih Alpa su mi najljepši danas.

21:30 Vodnikov dom. Prvo večera – većinom jedemo ričet, izuzetno ukusan obrok s par zrna graha, što je važno jer dijelimo spavaonicu – malu, novosagrađenu, samo našu. Zatim večernje pranje na otvorenom na izvoru vode jer tuširanje u prostoriji doma je 5 eura minuta. Preostalu snagu potrošili smo na valjanje gluposti u zajedničkoj spavaonici dok nas toplina bezzračnog prostora nije savladala.

Ustajanje u osam, doručak na terasi s pogledom na bezbroj mogućih uspona, no danas želimo samo lagano, a šef nam ispunjava želje. Spuštamo se u dolinu u kojoj obitava stariji bračni par i mnogo krava. Nude nam polutvrdi sir, domaći kruh i svježe mlijeko – kiselog nema jer je jučer bilo puno planinara. Ovdje čuvaju stoku iz okolice Bleda od 6. do kraja 9. mjeseca i bave se proizvodnjom mliječnih proizvoda. Država ih za to plača i tako se održava tradicionalno stočarstvo.

Kroz visoku vegetaciju u još rosno jutro u debelom hladu šume probijamo se na našu stazu. “Ovo je jako dobro za čaj.”, pokazuje Enver bijele cvjetove. Jedino sam ja dovoljno hrabra da naberem malo za doma, no pozvat ću ih ja sve pa da vidimo zajedno kakve su to trave. Ubrala sam prije Studorskog prevala i malo majčine dušice, nju poznajem.

Spuštamo se u planinu Konjščicu, planina znači pašnjak. Konačno Kiselo mlijeko! Hladno, sa slojem vrhnja, domaće. “Jel’ imate možda kukuruznog kruha?”, pita Enver. Nemaju, ali Mislav vadi iz ruksaka kukuruzni kruh od prije dva dana i spašava situaciju. Dugo se ovdje izležavamo na 1438 mnv podno strmih vrhova Ablance, Viševnika i Draškog vrha koje smo jesenas obišli.

14:30 Želja nam je bila još posjetiti kanjon Vintgar pored Bleda, no tu vlada nevjerojatna vrućina i neprihvatljiva gužva te odustajemo. Nije to za nas koji smo tek sišli s planina, došli iz nepreglednih tišina, spustili se s veličanstvenog još uvijek zasniježenog Triglava.