Ararat – 4. dio – ugasli vulkan Artos dagi (3537 m), Turska

24/6/2023

4:00 Ustajanje. Alarm? – Ne. Naš vodič Zeki obilazi šatore i budi nas. Doručak je već na stolu, pardon, na podu. Na crvenom stolnjaku servirana su kuhana jaja, ukusan paradajz, svježi krastavci , razni slani sirevi i još mnogo toga. Sunce izlazi, izlazim i ja. Čaj. “Tri mjeseca više nebum čaja pil.”, govori Tihi, smijemo se.

5:00 Danas se penjemo na još jedan ugasli vulkan. Prvi je bio Ararat, drugi Nemrut i danas Artos. Staza počinje od našeg kampa s 2050 mnv. Staza možda nije najbolji izraz – hodamo kanjonom direktno prema gore bez mogućnosti skretanja. Posrćemo po grubom, nestabilnom kamenju, a markaciju sam vidjela jednom, bila je to strelica na kamenu prije četiri dana na Araratu. Pogled prema naprijed je lažljiv. Čini se da vidimo kraj kanjona, a onda slijedi nastavak i tako opet i opet. Iza leđa ostavljamo jezero Van i zaljev podno našeg kampa. Sjeli smo nakon 1h30min. Visoko gore desno na proplanku pase stado ovaca. Tri svijetla kangala, najveća vrsta pasa na svijetu, prijeteće laju u našem smjeru i to zvuči baš jezivo. Srećom s njima je čoban, što nam je jedna od zajedničkih riječi. Dovikuje se sa Zekijem na kurdskom. “To se oni dogovaraju da nam pripremi čaj kad dođemo gore,” šali se Neva. “Pozvao nas je na čaj, no ne možemo doći jer idemo u suprotnome smjeru,” prevodi mi Zeki istovremeno. Neva, svaka čast! “Čobani žive u planinama, a svakih par dana jedan se spusti u grad po namirnice.”, dodaje .

Izašli smo iz kanjona na prostor iznenađujuće gustog raslinja. Slijedi kameno prostranstvo cvjetnih grmova. Koliko je cvjetova, toliko je i prikrivenih bodlji – upoznali smo ih mnogi. Kondicijski izazovan uspon savladavamo serpentinasto da smanjimo nagib. Svaka je pauza lijepa jer je pauza, ali i posebna. Tada se bolje osjeti ambijent, a da su prečeste izgubile bi na posebnosti.

Ovakvim područjem još nisam hodala. Uspon je blag, a težak. Obla brdašca posuta su šljunkom poput šljunčane plaže. Vrh je nadohvat ruke, a neuhvatljiv, dalek. Stanem da se osvrnem unazad – oblaci se poigravaju s nama i dekoriraju nam dan, no nasukali su se na stijenu prema jezeru Van i ne daju nam vidjeti ga. Takvu blagost na usponu na 3537 metara nisam očekivala.

9:45 Sunčano je, prostrano i ugodno toplo. Odlični uvjeti za naslikavanje na vrhu.

“Ova tvoja ekipa je za godinu – dvije spremna za Mont Everest.”, ozbiljno mi govori Zeki na uho dok mi čestita na usponu. Nisam sigurna misli li da smo dovoljno snažne ili dovoljno lude za takvo nešto. Zahvaljujem se na komplimentu i zahvaljujem što je predložio ovu divnu planinu. Bilo je to tijekom večere nakon ispenjanog Ararata. Plan je bio Suphan Dagi (4058 m), no nakon iznenađujuće teškog Ararata teži i opasniji vrh neki od nas nismo mogli prihvatiti. “A kakav je tebi Suphan?” pitala sam ga. “I’m not important. I don’t wanna tell you.” – “But I asked you!” – “O.K. Svaki put se zahvalim Bogu da je sve dobro prošlo kad se svi sretno spustimo. Vrlo je opasan.” “Ja sam tu za vas. Možemo ići gdje god hoćete. Možemo ponovo na Ararat, ako želite, ali i plivati cijeli dan u jezeru ako vam je to draže!” dodaje. Kao što smo sve odluke do sad donosili zajednički, tako je bilo i za ovu. Nećemo lavine i odron kamenja.

Koliko smo uživali u šljunčanoj idili i otvorenim vidicima čija prostranstva šapuću “Ne idite još, dođite bliže!” toliko smo se napatili gledajući pod noge u kotrljajuće kamenje kanjona koji nas je naposljetku vratio do šatora, kombija i posljednje kriške lubenice na ovom putovanju. Nije da nas doma tuku, ali ne veselimo se povratku.

13:20 Treba dovesti u red transportne torbe i sklopiti šatore. Sve je spremno, ali kuhar još nije rekao svoju zadnju: “Menemen!”. Danas je bio malo pikantniji jer sad smo već očvrsnuli. Posljednja scena iz zraka bila je: Na sredini crvenog stolnjaka veliki prazan lonac i nas deset leži naokolo kao latice tratinčice oko tučka – s rukama u loncu kruhom skupljamo posljednje delikatesne ostatke.

U kombiju atmosfera tradicionalno plesna. Cure su već skinule hitove i zamišljamo se kako doma usisavamo stan u ritmu kurdske glazbe i naučenih plesnih koraka, dok druga ruka vitla zrakom krpu za prašinu. Pomalo sumiramo doživljaje i ne možemo se načuditi koliko je sve fenomenalno bilo: domaćin Zeki s ekipom, naša jedinstvenost, uspješan uspon na Ararat u iznimno teškim uvjetima i ova dva dodatna vrha posebna i predivna. Da, blaga tuga je prisutna. Bliži se kraj.

Stigli smo u grad Van. Želimo posjetiti njihovu tržnicu “bazar”, kupiti nešto tradicionalno, suvenir, čaj, blještavu maramu te osluhnuti bilo grada.

Kakva gungula! Prvo pri parkiranju, zatim u pješačkom dijelu. Jako paze na nas naša tri vodiča. Sjaj orijentalnog nakita, šalica i šalova zove nas na sve strane i mislim da im je bilo lakše s nama po noći na snježnim prostranstvima Ararata, nego ovdje. “Imaš li ovdje ono žuto uže za navez?” pitam Zekija. Cjenkanje je prisutno, vidim da Zeki pregovara o moja dva šala, ali na turskom, pa ne znam detalje. Naravno da želimo kupiti čaj koji smo ovdje svakodnevno ispijali da nam u domove donese dašak pustolovine u neko kišno nedjeljno jutro.

Vratili smo vreće za spavanje, od Zekija kupili majice sa printom Ararata, podijelili napojnice jer oni su ih zaslužili. Zeki nam je dodijelio certifikate za uspon, te smo sjeli za stol na večeru, posljednju večeru.

Ustajem. “I want to say thanks to all of you, and the biggest thanks to Zeki. Without any one of you this would be a completely different story. I’m very happy to share this adventure with all of you, and proud to climb Ararat in these difficult circumstances. We did it!

“Želim se svima zahvaliti, a najviše Zekiju. Bez bilo koga od vas ovo bi bila skroz drugačija priča. Sretna sam da ovu avanturu dijelim sa svima vama i ponosna da smo ispenjali Ararat u zbilja teškim okolnostima. Uspjeli smo!”

“Da barem možemo malo duže ostati,” čulo se s vremena na vrijeme. Da, nikad nije dovoljno dugo. Uvijek ima još stvari za vidjeti, još uzbuđenja za iskusiti, još jela za isprobati. Valjda je tako i nastala prva ideja o putovanju oko svijeta, a svaki je kraj ujedno i novi početak, so we will see!