Ararat 3. dio – U krateru vulkana Nemrut, Turska

22/6/2023

Doručkujemo u hotelu. “Kaj ti je s nosom? Izgledaš k’o da si došla s Himalaje”, čest je komentar. Hladnoća je učinila svoje. Lica su nam crvena, nosevi još gori, a usnice ispucale i natečene. “Gledaj kolika su mi usta!”, pokazuje mi J. “Kao da si bila na povećanju usana i trajnom make up-u. Super ti to stoji!” – “Pa, da. Doći ću se popeti na Ararat i druge godine, to je jeftinije od filera!”, duhovita je od jutra.

Zimsku planinarsku opremu ostavili smo u hotelu, neće nam više trebati. U našem kombiju ljuljamo se u ritmu sad već znane i dobro prihvaćene kurdske glazbe. “Je li to tradicionalna ili moderna glazba?”, pitam Zekija. – “It’s the same music.” Nakon sat vremena ulazimo u zelenu oazu bujnog raslinja i visokog drveća. Hodamo visećim mostom iznad rijeke, ljulja se. Voda uvijek oduševi. Možda zato što voda koja teće simbolizira život i novo rađanje, a nakon Ararata i jesmo ponovo rođeni, nikad više isti. Bilo kako bilo, razmiljeli smo se puteljcima, prelazili mostiće i uživali u ovom osebujnom krajoliku.

Posljednji grad prije našeg kampa prilika je za objed. Restoran s pogledom na đamiju i ostatke utvrde na vrhu brda nudi razne kebabe. To je na metalni štapić nabodeno raznovrsno meso pečeno na roštilju. Najćešča je janjetina, zatim piletina i govedina. Biram umak od slanutka s rižom.

Tradicionalan desert sa sladoledom. Zeki me pita što želimo za večeru i nudi roštilj. Slažem se i molim ga malo više povrća nego inače.

Cesta nas vodi po kalderi preko ruba kratera i spušta po stijenkama vulkana na unutarnje jezero. Ma, i meni zvuči neuvjerljivo, ali je tako. Izlazimo iz vozila na malom jezeru gdje će biti naš kamp na 2247 mnv. Kako ćemo nakon ovih visina živjeti na 160 mnv u Zagrebu pojma nemam, a Aleksandra na 0 mnv uz more još teže i hoće li to biti naš jedini problem?

Slaganje šatora postaje sve jednostavnije. Ne trebamo mi ništa raditi, ali svaka usvojena vještina je dobrodošla, pa se trudim nešto naučiti. Do ove avanture, a u svoje 52 godinice, nisam nikad spavala u šatoru, a sad evo iz noći u noć, svaku noć na drugom mjestu. Malo me brine visoka trava, moglo bi biti životinjica bez nogu. Mjesto je famozno. Zeleno jezero, zelena trava i stijenke kratera što se izdižu nepravilno i visoko iznad nas.

“Idemo, idemo!”, zove nas Zeki u šetnju na svom jeziku, koji se u ovom slučaju podudara s našim. Nešto je sklupčano u travi. Skačem. Oh, kornjača! Dobro je. Hodamo šljunčanom cestom. Tri mala medvjedića odgegala su se s ruba šumarka dalje od nas. Ohoho, jel’ to istina? Da, većina nas je vidjela isto, smješkamo se uzbuđeno još uvijek u nevjerici.

Na ogromnom smo jezeru površine cca 12 km², a prosječne dubine 100 m, koje prekriva zapadnu polovinu kratera i zaštićeni je spomenik prirode. U srcu jednog od najvećih kratera na svijetu. Izuvamo se i močimo noge. Pogledom u daljinu ljulja se lagana komunikacija i životna filozofija uživanja u trenutku. Sunce je na zalasku, a večera u nastajanju te se vračamo u naš kamp. Tek jedna zmija na putu.

E, danas večeramo pod vedrim nebom. Šampinjoni, paprika, paradajz i piletina peku se na roštilju, a mirisi se šire otvorenim prostorom u suton. Zeki mi donosi vruće krilce: “You must try it!”. Za desert trešnje, dinja i lubenica. Idemo prikupiti granja za vatru.

Noć se spustila, vatra zapalila. Glazba iz zvučnika jezero je preplavila. Alexin prijedlog Plavi safir kao zajednički melos je pun pogodak. Dalje se prepuštamo kurdskoj glazbi, korake znamo, a tekst nećemo saznati nikada. Rasplesali smo se kao da sutra ne postoji. “Kakav ste nam to čaj skuhali?”, pitam Zekija, druga dvojica ne govore engleski, “Pogledaj, svi se smijemo kao ludi!” – “Samo obićan čaj kao i svaki dan.”, odgovara sa smjehom i odlazi po još granja. “Opet smo vidjeli medvjeda. Reci ljudima da se ne udaljavaju od kampa, ako idu na wc po noći.”, obavještava me. Samo što sam im to prenjela, jedan mali je prošao pokraj nas prema jezeru. “Sad će otići mami i reći joj da mu ništa za jesti nismo dali!”, šali se Jasminka, “Odi i pojedi ih, zatražit će svoju pravdu mali medo”, lupetamo gluposti.

Lili i Marina otišle su prema šatoru, a šator se ljulja. Tu je i neobična silueta, netko je u šatoru. Mama je stigla. Poderala je jedan šator, ušla, iz ruksaka uzela slatkiše, par metara od šatora je ostavila prazne papiriće i otišla. Da, da iz Jasminkinog ruksaka.

Nama je to ekstra uzbudljivo i maksimalno smiješno, no našim domaćinima baš i nije: “Ovo više nije sigurno mjesto, ne možete tu spavati. Što ti misliš?” – “Ja bih da samo spavamo u kombiju.” Dogovorili smo se da spakiramo šatore i kombijem sve prebacimo par kilometara dalje na veću visinu gdje nema medvjeda. “Da? Gdje nema medvjeda, nego samo vukova?”, meni je i dalje sve smiješno. Kažu da im se to još nikad nije dogodilo i morala sam ih uvjeravati da im ništa ne zamjeramo, da znamo da priroda pripada životinjama, a da smo mi samo gosti i to jako sretni gosti koji su imali priliku vidjeti medvjede. “If you say so.”, teško to prihvaća Zeki, a Jasminka već u mislima premješta kristal iz staklene vitrine da u njega može staviti ruksak s tragovima medvjeđe šape. Ponovno podižemo šatore na drugom mjestu u ponoć. Ma, nek još jednom čujem da je novogodišnja noć najluđa noć u godini!

Naravno da nisam spavala, no prekasno sam posegnula za praksitenom i ujutro bila druga osoba. “Nema više tableta za tebe!”, stroga je Sandra. Nakon doručka lepršamo travnatim krajolikom uzbrdo prema rubu kratera.

Cvjetaju raznobojni grmovi cvijeća i I believe I can fly svira mi u glavi. Osjećam se slobodna, a zapravo su mi samo ruke slobodne jer nisam uzela štapove. Sretna jer hodamo bezopasnim cvjetnim livadama, a medvjeda nema. Brzo nam se otvara pogled na jezero Nemrut, u kojem smo jučer popodne noge moćili, kao naslovnica National Geographica. Pitam Zekija možemo li napraviti cijeli krug po krateru. “Možemo, no za to nam trebaju dva dana.” Ništa od toga.

Jasno se vidi rub kratera i jezero koje zauzima gotovo polovinu površine. Vraćamo se istim putem, a pored kombija Zekijev brat čeka nas sa slasnom lubenicom. Njami!

Vozimo se uz najveće jezero u Turskoj, jezero Van. Dugo je 119 km, na najdubljem dijelu duboko 451 m, a nalazi se na visini od 1640 mnv. Jezero je slano-kiselo, ne zamrzava se, a u njemu živi samo jedna vrsta ribe – indži kefali i živi samo ovdje. Pliva uzvodno slatkovodnim rijekama da bi položila ikru i vraća se kad dosegne punu zrelost. Može se jesti u obližnjim restoranima.

“Možete se ovdje okupati!”, predlaže Zeki, no nije nam privlačno te ćemo kao i jučer samo umočiti noge. Hm, on nama svaki dan, zapravo, predlaže kupanje. Želi li nam nešto reći?

Ni to nije sve za danas! Vozimo se na novo odredište – kamp iznad grada. Već danima Marina želi jesti menemen. “Želite da idemo u restoran ili da menemen pripremimo u kampu?”, pita Zeki. Jednoglasni smo – kamp.

Tihi ima trn u peti, zapravo u prednjem dijelu stopala. “Imam iglu, možda ti ga mogu izvaditi.” – “Hoćemo kod tebe ili kod mene?” Kad već imam iglu u ruci provukla sam ponovo konce kroz svoja dva žulja na nožnim palcima veličine eura radi dreniranja.

Menemen su jaja umiješana u dinstano povrće (luk, paprika i paradajz) i jede se s kruhom. Rekla bih “ništa posebno” da nisam probala. Lonac koji je bio na sredini je prazan, ni mrvica nije ostala. Pije se ayran, piće slično jogurtu.