3/4/2023
Medveja – Kako to lijepo zvuči! A i lijepo je to priobalno mjestašce pokraj Lovrana. Vozimo se pored hotela, pored rascvjetalih grmova ruža i ljudi s prebačenim ručnicima preko ramena, a parkiramo nasuprot gradske plaže na početku planinarske staze.
9:15 Ruksak na leđa i put pod noge. Dalje od mora, plaže, ležaljki, mirisa mora i ugode. Jedino što s obalom dijelimo je sunce. Jako su tople njegove zrake danas. Grije nas kroz guste krošnje, a znoj koji se slijeva niz obrve i lice zalijeva cvijeće uz stazu kap po kap, kao navodnjavanje. Strmo je i sparno.
Ulazeći u Lovransku Dragu (390m), gdje živi pedesetak stanovnika, pažnju privlači neobična građevina – trajna umjetnička instalacija nastala u sklopu projekta “Rijeka 2020 – Europske predstavnice kulture”. Djelo je umjetnika Davora Santvincenta i predstavlja odu vodi i svemu što daje život. Zanimljivo!
10:15 Odbacujemo ruksake u centru Lovranske Drage te se hladimo izvana i iznutra čistom hladnom vodom iz drevne špine.
Naši današnji domaćini, Aleksandra i Ljubo, poznaju sve staze Učke i tajne kraja. “Ova kuća visoko gore poznata je kao ukleta kuća kojom vladaju zli duhovi.”, pokazuje Ljubo objekt sagrađen visoko u stijeni uokviren šumama. – “Bio je to hotel, ali je izgorio. Od tada se promijenilo puno vlasnika i svi su doživjeli tragične sudbine kao i mnogi gosti koji su tu tek jednom prespavali.”, govori nam Ljubo. Uglavnom sada je to ugledan boutique hotel Draga di Lovrana, a i dobro posjećen. Pozicija je savršena. Neki dolaze i više nego jednom. Brrr…
Idemo dalje bukovom šumom. Uspon ne popušta ni na kratko. Znoj se cijedi nemilosrdno. Dobar trening je ova Učka. Prolazimo pokraj usamljene kamene kuće na kojoj upravo postavljaju solarne ploče. Tu se spaja staza iz Lovrana kojom smo se penjali prije 3 godine.
Već smo dosta visoko te je zrak malo svježiji, lakše se diše. Svako malo sjedamo, trebamo odmora i energetskih dodataka jer se znojimo. Lili nam nudi okrepljujući ananas iz kompota. Baš dobra ideja!
“Još strmina između kamenih stijena i prolaskom kroz prijevoj Vrata na ravnom smo.”, tješi nas Aleksandra. Ona ovu stazu obično prolazi sama, a jedina je osoba koju poznajem da je prošla Via Adriaticu od Istre do Prevlake 1090 km.
Na prijevoju Sedlo podno samog vrha nalazi se labirint. Dio je “Land art staze Stražica – Sapaćica na Ćićariji u Parku prirode Učka.
Tu je nekoliko drvenih stolova i klupa, no ne marimo za to. Bacamo se na toplu travu s pogledom na zelenu unutrašnjost Istre koja skriva razna čuda, npr. čarobne slapove Mirne. Travnato područje je prostrano, sunce nas grije, a zašto smo se stisnuli jedni uz druge – nemam pojma. 😉
“Jel’ ima tu zmija, Ljubo?”, pita Popec. “Ma, nema, barem ne otrovnica.” – “Ajmo onda!” Odoše oni stjenariti prema najvišem vrhu Učke malo začiniti današnji uspon.
Ja ću radije uživati u regularnoj travnatoj stazi posutoj brojnim i raznovrsnim cvijećem.
13:40 Vrh Vojak (1396 m) najviša je točka istarskog poluotoka. Na razgledni toranj u kojem se nalazi suvenirnica vodi nas 30 stepenica i dovodi do otvorenog pogleda na sve strane.
Ono što stvarno vidim je grad Rijeka i naokolo brda Ćićarije, a alpske vrhove u daljini dobro sam vidjela izbliza i nije mi važno što se danas od naoblake ne vide.
Spuštamo se natrag do Sedla našto pojesti, vrijeme je ručku. Navlače se crni oblaci. Treba se spustiti i izaći iz oblaka. Spuštamo se drugom stazom jer “kružno, uvijek kružno” – naš je moto.
Ulazimo u šumu zelenu, tihu, proljetnu. Slijedi livada s otvorenim pogledom na vrhove Ćićarije. Brgudac – Korita – Županj su jedini koje znam. Sa staze sam ugledala neodoljive roze cvjetove. Morala sam se spustiti. To je procvalo desetak planinskih božura!
Puno je biciklista na ovoj stazi danas. Jednome na brdskom biciklu, a s plastičnim natikačama na nogama, mičemo se s puta.
Spuštanje s pogledom na more uvijek veseli kakvo god bilo stanje u nogama, a stanje je užareno.
Napuštene kuće sela Visoče izgledaju tužno, pomalo mistično. Nestašne djevojke već su u dvorištu iza kuće ispod trešnje. Samo Lovranska črešnja je tu, Šajete nema. Nismo se prejeli, no sve tri koje sam pojela bile su slasne!
17:30 Bezbroj stepenica smo pregazili spuštajući se do Metajne i jedva dočekali da umorne, iscrpljene noge uronimo u more, a najhrabriji su uronili baš sve što imaju. Kupanje nakon Učke je odnijelo sav umor i što sad? A još je dan! “Jel’ imate slobodnog mjesta za jednu ekipicu, 13 ljudi?”, zove Aleksandra pizzeriju Delfino.
Ma, nismo naročito gladni, no lijepo je ovako izdašan izlet zaokružiti druženjem oko stola uz miris pizze i roštilja s dobrom ekipom.
Hmm…Je li avantura gotova ili tek počinje?!! 😉
AvanturAna 