20/5/2023
Jednog lijepog dana… Ma, ne, ne mogu lagati, tako započinju samo bajke, a ovo je stvarnost. U jedno sivo proljetno zagrebačko jutro, koje je obećavalo jedino kišu, potrpali smo se u automobile i krenuli put Gračaca do Prezida (790 m) s nadom da ćemo ostati suhi.
8:30 Kao što svaka planinarska priča počinje tako i naša današnja – strmi uspon, ubrzano disanje, ugrijana tijela, znoj i skidanje.
Hodamo bukovom šumom Crnopca, najjužnijeg dijela Velebita, iz koje izranjaju kamene stijene i ukazuju da će vrlo brzo ovo postati kamena avantura.
Šumu smjenjuje niska klekovina i livade narcisa. Odlično, sad ne trebam ići na Golicu (Slovenija) u lov na narcise. Nekoliko božura uz stazu još nije procvalo, za sad su samo pupoljci. Drugih planinara na stazi nema, ako ne računam nekoliko puževa s kućama na leđima koji se marljivo i uporno penju.
10:40 Blagim grebenom popeli smo se na vrh Veliki Crnopac (1404 m). To je tek uvertira za prava uzbuđenja koja nas čekaju. Prvo trebam hranu, Cedevitu i odmor u ležećem položaju, a onda me zanima: “Koje to mjestašce vidimo u podnožju?” – “Vidiš kanjon Zrmanje i desno njeno ušće. Zatim Karin i Karinsko more.”, odgovara Dubravko. Fora!
Spuštamo se s grebena istim putem, no ovo je područje kukova i jama te naši putevi vode gore – dolje po oblim, bijelim stijenama Crnopca.
Dok se prvi spuštaju okomito u duboku vrtaču po sajli i nekoliko dobrodošlih klinova, promatram strme stijene vrtače i pitam se koji je težak smjer uspona za nas šef odabrao. Danas smo vrlo spretna i kondicijski skladna ekipa.
12:00 Veliki bat (1385 m)
Nekad davno duboke nepristupačne škrape, uski klanci i bijeli kukovi Južnog Velebita bili su dostupni samo životinjama, zatim najodvažnijim planinarima, a onda je ovuda prošao i jedan posebno ambiciozan planinar Slavko Tomerlin, zvan Tatek. Odlučio je osmisliti, markirati i osigurati staze za sve nas. Najpoznatija je Put Malog Princa. Bilo je to godine 2003., pomogao mu je prijatelj Zdenko Morović, a odobrio HPS. Sklonište Crnopac, znano je i kao Tatekova koliba jer ju je on sagradio od drvenih trupaca.
13:20 Kod Tatekovog skloništa smo. Mala koliba s četiri ležaja, stol i peć na drva. Prerijetko idemo na dvodnevne izlete, no mladi smo – stignemo.
14:00 Odavde idemo na stazu Malog Princa. Za 20 minuta smo pred Dvorskim vratima. Obožavam dvorce, a ova vrata su stalno otvorena i svi smo dobrodošli.
Ulazimo u Konobu. Kako bismo to propustili? Konoba nije nadsvođena, a sav interijer je jedno maštovito stablo.
Spuštamo se tijesnim vlažnim putem poput zatrpanog tajnog prolaza po jako skliskom kamenju kao da ulazimo u utrobu zemlje. Slijede ljestve, sajla i još jedne ljestve. To je ulaz u Zdenkovu jamu, amfiteatar. Jama Tatekovog prijatelja. Zajedno su osposobili stazu Malog Princa. Prostrana je, omeđena visokim okomitim liticama sa stazom uz rub. Uspon istim skliskim ljestvama.
Uski klanac, zatim Papratnjak – kameno područje s dosta paprati.
Meni čaroban Slipi klanac – skučen romantičan prostor, a iznad glave umjetnički pogled u nebo.
Vrata koje nose ženska imena Tonka i Stanka.
Kičma – kratak grebenski put na koji se najprije treba popeti, osiguran sajlama testira nam ravnotežu.
Nebeska vrata. Da, svi smo prošli kroz ova vrata kakvi god da jesmo.
Gledano iz zraka labirint koji smo prošli vrti se oko jedne dominantne stijene. “Idemo još na Bili kuk i to će biti sve za danas. Idemo svi zajedno, nema razdvajanja.”, govori šef dovoljno ozbiljno da se zabrinem.
“100 metara visinske razlike je do vrha.”, komentira kolega gledajući aplikaciju. I bi tako. Petnaestak minuta znatno ozbiljnijeg penjanja po skoro bijeloj stijeni Bilog kuka. Bilo kako bilo sad smo ushićeni na malom oblom kamenom vrhu. Ushićeni i šćućureni jer nema ovdje ravnog područja ni metar kvadratni. Treba nam hrana i predah da skupimo snage i hrabrosti za povratak. “Ono je vrh Crnopac!”, pokazuje Dubravko blago uzdignut vršić u daljini. Nevjerojatno je koliko se može proći u jednom danu!
Spustili smo se mirno i sigurno. Mobitel nisam vadila jer sam imala pune ruke posla! Bez Bilog kuka ovaj dan ne bi bio potpun. Drago mi je da smo ga ispenjali.
17:40 Spuštamo se i penjemo do Tatekove kolibe da malo spustimo ruksake – cijeli dan su nam na leđima. Nema na ovom području pitke vode, nema planinarskog doma s kuhanom hranom. Kišna kabanica, odjeća za presvući, paket prve pomoći, nešto slatko, a i slano nalazi se uvijek u svakom ruksaku. Odmaramo se i sređujemo dojmove prije povratka do Prezida. Područje Crnopca za mene je daleko više od popularnog Puta Mali Princ.
I tako… jednog lijepog dana koji nije puno obećavao dobili smo vrhunsku avanturu vrtača i kukova, penjanja i spuštanja, cvijeća, povijesti, straha i ushita u dobrom društvu, ma – najboljem! 🙂
AvanturAna 