Istra, Brijuni

5-6/4/2023

Jutro k’o svako jutro, dosadno i lijeno, ne želim otvoriti oči – vani puše bura dok ipak otvaram oči u staroj kamenoj kući istarskog sela Salambati blizu Svetvinčenta. Ne idemo na Brijune, nego biramo skitnju u zavjetrini istarskih gradića.

Bale, suvremena umjetnost i stari kameni grad

Puno je brežuljaka u ravničarskoj Istri, a gotovo na svakom crkvica i stari grad (Motovun, Buzet, Hum, Roč). Čak se i Sveti Ivan u šumi, zapravo, nalazi na brdašcu. Tako i Bale/Valle blistaju na visini. Na visini su i svježe popločene ulice i obnovljena kamena pročelja vremešnih kuća, sve čisto i skladno. Vizualno zaustavljene u prošlosti nude mnoge moderne sadržaje tijekom godine: jazz festival, likovnu galeriju, a uz obalu je luksuzni kamp Mon Perin. Zanimljive su premium mobilne kućice u prvom redu do mora. Znam i tko ih radi. 🙂 Idea-forma iz Zagreba.

Sakrivene su u borovoj šumi, smještene između stabala, a da nijedno nije srušeno. Skakućem po škrapama stjenovite obale, dok muž šeće finom asfaltiranom stazom. “Ovako ćemo i na španjolski camino – ti pješke, a ja od alberga do alberga (hotela) autom!”

Rovinj. “Ako si vidio jedan priobalni grad – vidio si ih sve.”, prisjećamo se riječi starije kćeri kad se vratila iz neznamkojeg grada, ali ne, Rovinj to nije. Raznobojne fasade da bi se ribari u maglovita jutra znali vratiti svojim kućama, skladno uzdignuta crkva sv. Eufemije na vrhu brežuljka do koje vodi kružna cesta puna malih restorana i toranj visok 62 metra u koji se ulazi iz crkve i penje po starim gredama do zvonika i vidika…Danas vidim kristalno čisto – život je lijep!

Za to vrijeme Dražen je istražio crkvu, pronašao sarkofag s tijelom sv. Eufemije koji je u Rovinj čudnim vodenim putevima stigao 800.g. iz okolice Carigrada gdje je ubijena 304. g. Sjeli smo na kavu odmah ispod crkve na najbolje mjesto u gradu gdje sunce, more i zelenilo zaustavljaju vrijeme…

“Kamo dalje?” – “Pula je blizu.”

Samo što smo izašli iz auta i malo se osvrnuli ispred nas se ukazala Arena. Velebna, nesaglediva, prozračna pod ovim plavim nebom. Mami na fotografiranje.

Sagrađena je u isto vrijeme kad i Koloseum u Rimu po naredbi cara Vespazijana, a i za istu svrhu – za borbe gladijatora. Mogla je primiti 23 000 gledatelja. Nemam želju stajati na mjestu gdje su se ljudi borili za svoj goli život ubijajući onog drugog, a sve za zabavu svjetini. Nikako.

Oko Arene grad živi svojim ubrzanim gradskim životom, spomenik borcima narodno oslobodilačke borbe i žrtvama fašizma podsjeća na još izgubljenih života, a u brodogradilištu Uljanik je dinamično. Tražimo restoran za ručak, a tko traži taj i nađe iako ne lako.

“Zanima me Limski kanal, hoćemo još tamo danas?”, predlažem i nakon prijeđenih 50 km, spuštamo se prema završetku najvećeg istarskog zaljeva. Dugačak je 12 km, a brda koja ga okružuju visoka su do 200 metara. Sunce je na zalasku i nije više vrijeme za otkrivanje šumskih puteva, no uvijek je vrijeme za palačinke! Ovdje, Bogu iza nogu, su dva velika restorana, a parkirano je neobjašnjivo puno velikih, da ne kažem skupih, automobila. Govorimo konobaru da smo se u Puli namučili naći restoran, a sad vidimo da svi ovdje dolaze jesti. “Da, tako je! Nemojte samo i drugi put kad dojdete tako zbaljat!” Obećajemo da nećemo i naručujemo palačinke s čokoladom.

Crkva na rivi Fažane, vrijeme za jutarnju kavu

Pakiramo stvari u auto i napuštamo staru kamenu kuću u tipičnom istarskom selu Salambati pored Svetvinčenta. Danas idemo u Fažanu kupiti ulaznice za Brijune. Da karte nismo rezervirali ranije ne bismo se u 11:30 ukrcali na brod i predali se u ruke iskusnoj vodičici Maji. Zanimljiva mi je povijest otočja: Otočje je kupio 1893. g. austrijski inženjer P. Kupelwieser da potpomogne “austrijski jug” jer bilo je pod vlašću Austrijskog carstva. Bilo je to močvarno otočje zaraslo u makiju i puno komaraca, a stanovništvo bolesno od malarije. Samo pravi vizionar uhvatio bi se u koštac s takvim problemima. Za borbu protiv malarije pozvao je u pomoć dr. Kocha, kasnije dobitnika Nobelove nagrade, koji je iskorijenio malariju. Isušene su močvare, uništeni komarci, na mjesta posjećene šikare posađeni su crni hrast, bor i pinije. Izgrađena je luka, konjičko trkalište, zoološki vrt – aklimatizacijska stanica za tropske životinje i hoteli te su Brijuni postali turističko odredište za europsku elitu.

Od 1920. g.je pod vlašću Italije. Za vrijeme 2. svjetskog rata na otoku je talijanska podmornička škola, a nakon kapitulacije Italije na otok dolazi njemačka vojska zbog koje saveznička snage bombardiraju Veliki Brijun, razaraju ga.

Dvije godine kasnije na otok dolazi J. B. Tito i obnavlja ga te svake godine provodi ovdje 6 mjeseci u predsjedničkoj funkciji. Ovdje je osnovan pokret Nesvrstanih, primljeno stotinjak državnika, a i mnoge slavne osobe npr. Elizabeth Taylor i Richard Burton. Na otoku Vanga Tito je zasadio plantažu mandarina. Te mandarine dobivali smo u školi (OŠ Maršala Tita, Kumrovec) 29.11. svake godine.

1983. Brijuni su proglašeni nacionalnim parkom i otvorili se turistima, a danas 6.4.2023. oko podneva evo i nas! 🙂 Vozimo se bijelim vlakićem pored golf terena i aleje pinija, pored nas pasu zebre i magarci, slonica Lanka gurka veliku drvenu loptu u svojoj prostranoj nastambi, a Titov papagaj Koko star 65 godina visi naglavačke – “Odi spat!”, govori i još nas šalje u rodno mjesto vrlo razgovijetno.

Dugo smo se zadržali u Titovom muzeju jer nam je bio zanimljiv, a otok zapravo za cjelovit dojam moram propješačiti, npr. kad Šerbeđijino kazalište Ulysses daje predstavu na ruševinama tvrđave na Malom Brijunu.