18/3/2023
Neki se vozimo, a Robi vozi. Robi ide skijati na Vogel. “A kam mi idemo, Anice?”, pita Popec značajno. – “Sad ćemo se dogovoriti uz kavu na Voklu. Imamo nekoliko mogućnosti.”
Parkiramo se na kraju Bohinjskog jezera. Odraz stijene Komarče u jezeru gotovo je oštriji od same stijene. Dva patka svađaju se, vjerojatno oko patke, što bi drugo bilo dok ona mirno čeka, vjerojatno pobjednika.
9:15 Dogovor je pao na uspon na Vogel (1922m) 4h30min iz Ukanca (540m) na kraju Bohinjskog jezera odakle uspinjača vozi Robija na 1537 mnv do skijaških staza. Palimo aplikacije, skidamo jakne i krećemo uz ogromne bijele kukurijeke kroz pjev ptica širokom šljunčanom šumskom stazom uzbrdo. Tu se planinarska i crvena skijaška staza Žagarjev greben podudaraju. Za skijaše je zatvorena zbog nedostatka prirodnog snijega, a umjetni se ne smije raditi jer smo u Triglavskom nacionalnom parku, tj. u južnom dijelu Julijskih Alpa.
Za doručak nam nije teško popeti se na obližnji šumski proplanak gdje sunčeve zrake caruju. Slika je kao sa šalice za kavu moje pok. bake. Dvije nasmješene mlade dame naslonjene na korijen visoke zelene smreke i stasit junak koji se ležerno zavalio kraj starog panja u blizini. Topli čaj iz termosice, sendvič za posebne prilike i tišina pomiješana s filozofijom trenutka…Idila, samo nam nedostaju duge cvjetne haljine. 🙂
Stavljamo dereze. Snijeg je čvrst, a staza strma. Ponekad pored nas projuri koji buntovni skijaš ne prihvaćajući da je staza zatvorena. Vruće mi je. Alex je već dugo u kratkim rukavima, a ja idem korak dalje. Ako Popec može pokazivati svoje dlakave noge onda mogu i ja! Povlačim hlače do koljena i život je opet lijep!
12:30 Kod ruševne kamene kuće i sada zatvorene sirane nailazimo na drugu markaciju danas – do Vogela još dva sata. Vidimo ga odavde. Izgleda impresivno i nedostižno jer želimo i do ski resorta na kavu. Zvoni mi mobitel. “Gdje ste?”, pita Robi. Opisujem lokaciju. – “Znam gdje je to. Evo me za 4 minute!”
Na trenutak skidam sunčane naočale jer volim vidjeti svijet onakvim kakav zaista jest, 🙂 no to je trenutno nepodnošljivo. Ultraljubičaste zrake odbijaju se od snijega i snježno sljepilo mi se čini kao moguća posljedica. Stoga nastavljam gledati svijet kroz ružičaste naočale.
Robi se vješto spušta nizbrdo, a mi gazimo uzbrdo prema vrhu Šija (1880m) jer je bliže ski resortu, stoga logičnije. Mogli bismo slijediti skijašku stazu no Popeca baš ništa ne može zauzdati te hita između i preko proplanaka gore, dalje, više…
Sve je ovo premreženo tragovima turno skijaša i snowboardera koji svako malo proviruju između brdašaca i velikom brzinom nestaju iza nekih drugih. Oni nose zimske jakne, a mi smo u kratkim rukavima. Voze se iznad nas dok mi muku mučimo sa svakim korakom. Za svaki metar visine po kap znoja dajemo i još se tome smijemo! Kod okretišta vučnice Šija uspon posustaje, a vidici se otvaraju na drugu stranu poput bijele pustinje. Nepregledno. Božanstveno. Nježno.
14:45 “Ovo je vrh imena – Visoki Orlov rob (1800m). Ajmo jednu fotku sa zastavom!” – “Misliš da će nam to biti jedini vrh pa zato?” – “Da, za svaki slučaj, ako nam bude jedini!”
Idemo za sad dalje. Ispred nas jasno vidimo Šiju. Do vrha treba savladati 80 metara visine. Popec nezaustavljivo napreduje, a mi odlučujemo stati i uživati u otvorenim pogledima na sve strane. “Ja definitivno nisam lovac na vrhove, samo lovac na kadrove, a to imam i ovdje.”, govori Alex, a i ja ću malo sjesti i pojesti. Nisam ni ja željna samog vrha, no da je sad ispred mene vodič kojem vjerujem, tj. Dubravko, ne bih dvojila je li ova poprečna dionica preriskantna ili nije, a ovako dvojim i biram ostanak. Kasnije mi to neće biti baš tako drago, ali odluka je pala.
Ljepše planinarsko područje ne mogu zamisliti i žao mi je što su zime sve blaže i kraće, a i ovaj dan se davno prepolovio…S vrha se čuje poznati Helop. Popec se bez problema popeo i vratio do nas: “Trebale ste ići!”.
Spuštamo se prema okretištu Šija. Robi se ovog puta javlja iz zraka, a za par minuta nas sustiže na skijama. “Najbolje vam je plavom stazom do restorana. Nađemo se tamo!” Ali sreli smo se ranije, kod sljedeće vučnice: “Dogovorio sam vam prijevoz s redarom. Upadajte!” Brzo skidamo dereze, spremamo cepine i nevješto sjedamo na vučnicu koja ne staje ni na trenutak. Kakva je to panika i smijeh očaja visoko iznad snježne bajke bio ostat će zauvijek zapamćeno, a i snimljeno. 😉 Ludilo.
I tako…Presretni da smo preživjeli iskakanje iz ovog po život opasnog prijevoznog sredstva prepuštamo se preglasnom rock bendu na terasi restorana. Kakav je to dobar ugođaj bio! Znaju se ti skijaši zabaviti! 😉 Urnebes.
17:30 Spuštamo se gondolom ( 17 eura – 5 minuta) odlučni da se ovom bajkovitom području Julijskih Alpa moramo vratiti prvom prilikom.
“Hoćemo stati na Bledu?”, pitam. Naravno da smo stali i napravili krug oko jezera, protegnuli noge oko najvećeg slovenskog otoka. Bledski dvorac na visokim liticama osvjetljavaju snažni reflektori kao i crkvu Marijina Uznesenja na otoku. Na parkingu: “Uff…Zaboravila sam na pozdrav suncu. Hajmo sad!” Izvela sam yoga asane pozdrav suncu između dva auta sama i pozdravila više mjesec nego sunce. Pridružit će mi se drugi put.
AvanturAna 