Tolsti vrh (1715 mnv) i Kriška gora

12/3/2023

Tolsti vrh je dio Kamniško-Savinjskih Alpa i najviši vrh Kriške gore. Od Zagreba do polazne točke sela Gozd na 890 mnv u opčini Tržič trebala bi nam dva sata autom da nismo stali na odmorištu Voklo na kavu i savršene čokoladne muffine koje nam je pripremila Alex.

9:00 Pratimo markacije. Dan je vedar, ugodnih 6 C. U šumi, v gozdu rekli bi Slovenci, traje uvertira u proljeće. Jaglaci bliješte bojom jutra, visibabe i zvončići elegantno se njišu, stasiti šafrani mudruju, a ptice sakrivene u krošnjama smreka veselo cvrkuću. Blato je.

U prvom dijelu uspona skidamo jakne, izbacujemo znoj i prilagođavamo se naporu. Izlazak na otvoreno sve mijenja. Pogled leti u daljine, danas prema Julijskim Alpama. Ovdje ćemo malo stati. “Obožavam se izležavati na travi!”, govorim i već sam se ispružila. “Ne znam zašto onda hodaš po 10 sati?!”, šali se netko iz ekipe. Smijemo se. Za kvalitetno izležavanje trebam dobar pogled i dosta znoja. Bez toga izležavanje je bezvrijedno. Kad se želim dokono izležavati nijedno mjesto mi nije dovoljno dobro. Kad bismo konačno s obitelji odabrali tu savršenu poziciju ubrzo bi me žuljao neki kamen, smetao busen zemlje, zamijetili bi me lokalni mravi i još svakakve veče spodobe. Svake idile bi nestalo. Ovako pamtim svaki dragocjeni trenutak na busenu, panju, kamenu.

Na žalost na ovom istom mjestu stradalo je osmogodišnje dijete, zime 1975.

Snijeg. Zdesna nam je Storžič. Visok 2132 m, markantan, privlačan. Rado bismo ga obišli, ali danas nam je nedostižan jer Enver mora biti u Zg u šest. Osim toga sigurna sam da je kao i mnogo drugih stvari zapravo ljepši iz daljine, mislim na Storžič. 🙂 “Ne, nemoj mi prići, hoću izdaleka da volim i želim tvoja oka dva. Jer sreća je lepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj da…” rekla je to najbolje D. Maksimović.

11:00 Na oblom vrhu, a tolsti u prijevodu znači debeo, unutar drvene ograde uživamo svatko na svoj način.

Netko se, doslovno, kupa u snijegu, a neki pozdravljamo sunce i zahvaljujemo mu na blagosti asanama iz yoge. To bismo mogli uvesti kao ritual na vrhu. Korisno je istegnuti mišiće, stati na trenutak, usporiti pokret i misli, sporim udahom udahnuti novu vitalnu energiju, izdahom odbaciti nečistoće…Povezati se jače sa suncem i zemljom.

Pokret. Stavljamo dereze, snijeg to zahtijeva. Svakim korakom po grebenu pogled se mijenja iz lijepog u još ljepši.

Susrećemo dvojicu Slovenaca. Nakon pozdrava pitaju nas mogu li do vrha bez dereza i odakle smo. “Iz Zagreba smo, a svaki vikend u Sloveniji. Mislim da bismo mogli već i državljanstvo slovensko dobiti!” Smiju se i obečaju da će se raspitati možemo li.

“Pet minuta od staze je vrh Vrata. Hoćemo? ” Naravno! Treba održati stil društva – nekoliko vrhova i kružni tura.”

Koča pod Kriškim grebenom je na vidiku, no velika ljuljačka je neodoljiva!

Pred domom nas čekaju prijatelji iz Škofje loke tj. Enverov nećak sa ženom. Bogatstvo je imati takve rođake, a i mi smo dobro prošli. Smrekovača budi druge osobe u nama!

Slovenski štrukli nešto su sasvim različito od naših. U ovdašnjoj porciji su 4 različita punjenja: sir, sir s borovnicama, čokolada te orasi, a uz to ide preljev od jagoda i popržene mrvice. Rapsodija okusa!

Spuštamo se zajedno s novim prijateljima, a oni su ovdje često i dobro poznaju puteve te nas vode kračom i strmijom stazom. Dobro se uklapaju. 🙂

15:00 Kod automobila smo. Jedan auto kreće prema Zagrebu, a drugi? “Hoćemo u Ljubljanu?”, pita Lili dok vješto manevrira autom po zavojitoj uskoj cesti. I svi se slažemo. I nitko ne govori: “A što ćemo tamo?! A sigurno je gužva. A gdje ćemo se parkirati u centru? I tako…Ta lakoća postojanja.

Centrom Ljubljane jurišamo s rukama u džepovima bez tereta na leđima, a s novim elanom i željom da sve mostove više puta prijeđemo. Zmajček – simbol grada na Zmajskom mostu preko rijeke Ljubljanice.

Zmajček na ulazu u Stari grad na brdu usred grada .

U 14. stoljeću tu su živjeli vladari, a njihovim spuštanjem u grad u 19. st. Ljubljanski dvorac je postao ni više ni manje nego državni zatvor za Kranjsku i Korušku.

Sada je to kulturno povijesni centar sa zabavnim sadržajem koji danas nećemo upoznati jer treba se vratiti u zagrebačku svakodnevicu, a pogled bježi u daljine, u planine, u dobro poznate tišine… Kočne, Grintovec, Brana, Planjava…