4/2/2023
Velika Planina nije ništa drugo nego veliki pašnjak i to najveći visokogorski pašnjak tj. pastirsko naselje u Europi. Nalazi se na području Kamniško-Savinjskih Alpa na prosječnoj nadmorskoj visini od 1500 metara. Pastirsko naselje sagrađeno je 1964. g. po nacrtu arhitekte V. Kopača kao alternativa hotelima s ciljem očuvanja tradicije, a po uzoru na pastirsku kolibu koja je ostala u svom izvornom obliku i sada je muzej – Preskarjev muzej.
Lili nas vozi, toplo je. Razgovaramo o lavinskoj opasnosti koja trenutno vlada u Alpskim visinama i vrlo malim šansama za preživljavanje. “Sve je to v redu, ali ja bum dobil morsku bolest ak se uskoro ne popnem iznad 2000 metara.”, druge brige brinu Popeca.
9:30 Ostavljamo auto na 750mnv. Led na cesti onemogućio nam je daljnju vožnju, ali i omogućio 2,5 km pješačenja do okrepčevalnice Rakov rob gdje je parkiralište i početak naše odabrane staze. Pred okrepčevalnicom vlada takva vjetrometina da se doslovno hvatamo jedni za druge. Zavjetrina ne postoji. Udara sa svih strana. Skijaške naočale, buff preko lica, prirođena upornost i nada da će u šumi biti bolje daju nam snagu da ne uđemo u birtiju i u njoj ostanemo.
Šuma nam daje ugodan zaklon, staza je ugažena i tek prihvatljivo rijetko propadamo. Samo što smo se opustili u mjestu nas je ukopao strašan huk vjetra. Visoke smreke ujednačeno se i neprirodno savijaju, stenju bolno pod udarima vjetra. Valjda nam se neće srušiti nešto na glavu. Bili bi mirniji da imamo kacige. Kakvo je tek na otvorenom?
Izlaz na otvorenu visokogorsku visoravan, na Malu Planinu, nježniji je od očekivanog, što se tiče vjetra. Slika je kao iz slikovnice ili sa stare razglednice.
Iz snijega koji je danas prosječne dubine metar i dvadeset proviruju krovovi kućica s tradicionalnim pokrovom od borove šindre. Malobrojna djeca se sanjkaju, a roditelji ih motre sa strane. Ovdje se može doći i žičarom.
Mirno je. Smjenjuju se blagi proplanci i otkrivamo nove kolibe, slične, ali različito zametene snijegom dok su uokolo nepravilno porazbacane tamne smreke i daju ovim proplancima nenadmašnu harmoniju. Idila. Ni udari vjetra koji dosežu 70 km/h ne mogu narušiti ovaj sklad.
Od lipnja do rujna pastiri ovdje čuvaju stoku. Mogu se kupiti domaći mliječni proizvodi, no ne može nikako biti ljepše od ovog danas. Da toplije – nikako ljepše! 🙂
“Bila sam tu u ljeto. Sve je puno krava, a svaka ima zvono oko vrata! Sve zvoni, a i staze su vrlo opasne. Morali smo jako paziti gdje stajemo!”, govori mi Jasminka, dugogodišnja planinarka.
Odabrali smo jednu kolibu za odmor. Sjeli na klupu, stol je još prekriven snijegom i ledom. Vadim termosicu s vrućim čajem i pecivo. Divno mjesto za odmor. Takvih koliba ima oko 140 i iznajmljuju se.
Velika Planina ima i svoj najviši vrh imenom Gradišče. Krećemo se prema njemu. Srećemo dosta planinara no pravo je čudo nekog prepoznati jer smo svi zamaskirani. Prepoznajem stas. To Zmajeve vjetar nosi pored nas. Susreti u planini uvijek su posebni.
14:00 Niti je vrh blizu, niti je lako hodati po snijegu s teškim derezama na nogama i vjetrom koji puše u svim smjerovima. Na vrhu, na 1666 mnv nalazi se ruža smjerokaza i pokazuje u kojem smjeru bismo mogli vidjeti dvotisućnjake KSA da ih ne krije oblak. Grintovec – Brana – Planjava – Ojstrica i sada su tu, ali nitko ne kroči njihovim uzbudljivim stazama jer je prevelika opasnost od lavina.
Tek na jedan tren vjetar je stao. Prestao. Sasvim nestao. Sunćeva zraka imala je tek jedan tren da nas cijele prožme svojom toplinom i to je bilo dovoljno. Dovoljno da i sad pamtim taj trenutak.
Kružno, uvijek kružno moto je koji nastojimo zadržati te se vraćamo kružno i penjemo na još jedan proplanak do kapelice Marije Snežne. Sagrađena je 1938. g. te nakon požara ponovo postavljena 1988.g. Sv. mise održavaju se svake nedjelje u kolovozu.
Ovu kolibu biram za proljetna dva – tri dana s obitelji ili s prijateljicama… Kad šafrani procvjetaju…Nije li preslatka? Luksuzan je to smještaj, vanjski izgled vara – provjerila sam! Nisu pastiri u srednjem vijeku tako stanovali. 🙂
Gladni smo. Domžalski dom naš je izbor.
15:00 Za tradicionalni pastirski obrok – žgance i kiselo mlijeko sad nije pravo godišnje doba. Biram prefino varivo od graha. Neki nisu nikad jeli bolju krvavicu s heljdinom kašom i čvarcima, a neki ako nisu pojeli štruklje sa sirom kao da nisu ni bili u Sloveniji. 🙂
“Tri, četiri, sad!”, odbrojava Alex po tko zna koji put iz ležećeg položaja, a mi se valjamo od smijeha dok se punih želudaca i teških nogu pokušavamo odvojiti od tla.
Eto! A trebao je to biti jedan čisto hedonistički dan na obroncima Kamniško-Savinjskih Alpa!
AvanturAna 