12/11/2022
Zavojitu cestu od Krasna do planinarske kuće Mrkvište (1276m) svi sa zadnjih sjedala automobila želimo što prije zaboraviti. Dok dolazimo k sebi vozači odlaze premjestiti automobile do pk Alan, a Dubravko kupiti ulaznice za šetnju Nacionalnim parkom (30 kn) jer takva su pravila.
Nacionalni park Sjeverni Velebit površine 109 km2 dio je Dinarskog sustava, a obuhvaća stroge rezervate – Hajdučke i Rožanske kukove, botaničke rezervate – Zavižan – Balinovac – Zavižanska kosa – Visibaba te Velebitski botanički vrt – spomenik parkovne arhitekture.
“Možda će jednom doći dan kad će ti noge biti umorne i reći ćeš ne mogu, neću. Dan kad će zrak biti preleden, a staza prestrma, ali danas nije taj dan. Danas je dan kad se penješ na 100% usprkos svemu i svemu ususret, dan za ići gore, dan za biti bolje, dan koji vijori iznad oblaka…” početak je knjige Milana Majerovića Stilinovića “Što sam naučio u planini”. Jeste li je pročitali ili još bolje poslušali njegov ugodan glas kako ritmički izgovara svoj tekst uz zvuke prirode i melodioznu glazbu Mateja Meštrovića na pianinu?
E, baš takav je naš svaki planinarski dan. I danas kad je dan svjež, vjetrovit i oblačan jednako se dinamično krećemo cestom kroz šumu visokih starih bukovih stabala s kojih jesenje lišće već otpalo je, a kroz golo granje viri Veliki Kozjak. Ptice cvrkutom nadglasuju šuštanje lišća pod nogama. Za oko mi zapinje rijedak grmić nježnih gljiva,
i stablo koje raste iz kamena. – “Jedna riječ ispod fotografije je dovoljna – život.”, govori Goran dijeleći sa mnom oduševljenje.
Iz daljine kameni vrh djeluje nepristupačno, no lagano se otvaraju dobro markirani jednostavni putevi kroz sive velebitske stijene do oblaka, a iznad Hajdučkih kukova koje smo detaljno izgrlili prije par godina, iznad možda najljepše livade Lubenovac do umjetnički osušenog stabla koje bih najradije prebacila u spavaću sobu da glumi vješalicu i ne trpi više ovaj okrutni vjetar zbog kojeg se i mi brzo spuštamo da u mirnoj zavjetrini šume nešto pojedemo.
Spustiti ruksak, sjesti na kamen, popiti još vrući voćni čaj s medom, limunom i malo soli te izvaditi hranu odabranu za danas – dinstano azijsko povrće iz Lidla i pecivo. Ovom ambijentu nikakav restoran nije konkurentan.
Obli kuk primio nas je sat vremena kasnije. Trebalo je za taj uspon osjetiti hladan kamen pod rukama, osjetiti cipelu kako se drži na stijeni i biti u ravnoteži da mogu poneki trenutak fotografijom uhvatiti – tijelo u pokretu, misao zaustavljenu u trenutku, stijenu s pogledom …
Lubenovačka ruja – lokva je nekad bila pažljivo održavana jer se tu pojila stoka s Lubenovca. Danas stoke nema, ali je lokva dragocjen izvor vode šumskim životinjama. Ovaj Nacionalni park stanište je velikih zvjerki: medvjeda, vuka i risa. Medo nas može nanjušiti na 30 km. “Možete biti sigurni da će vas neki od njih i danas vidjeti,” – siguran je Dubravko – “a ni najveći ne bi opstali da nema manjih: srna, jelena, divokoza, divljih svinja, lisica, zečeva itd.” Da, hranidbeni lanac, život.
Veliki Lubenovac je krška udolina na visini od 1300m, a na obroncima Krajačevog kuka. Nekad su tu živjeli pastiri u pastirskim kućama, čuvali stoku i obrađivali zemlju, a sad su tu novosagrađene 4 “pastirske” kuće za iznajmljivanje. Stojimo na betonskim temeljima izgorjelog planinarskog doma. “Koliko puta sam tu spavao u šatoru pored doma…”, prisjeća se Dubravko.
Na Krajačev kuk penjemo se šuškavom šumskom stazom dok kamen ne pobijedi zemljano tlo i uz poneku pauzu evo nas iznad visokih smreka, koje rastu iz krških jama, oči u oči s češerima u samim vrhovima – na grebenu. Ovaj kamen i ja već se dobro poznajemo, tu sam treći put. Jednom smo odavde ispraćali sunce kako uranja u more, a zatim je mjesec pratio nas do automobila… Satima! 🙂
S vrha pogledom dosežemo more, ledeno je.
Spuštamo se na Premužićevu stazu i slijedimo je do pk Alan uživajući u njenoj blagosti dok sunce odlazi iza brda. Dan je već jako kratak, sunce zalazi u 16:30 h. Provesti dan u prirodi uvijek se isplati. Vraćam se doma bogatija za nove proplanke i vrhove, nove livade i najvažnije bogatija za nova poznanstva.
U planinarskoj kući Alan gori vatra u peći i tri planinara večeraju varivo od graha. Došli su Premužićevom stazom od Zavižana, tu će prespavati, a ujutro se vratiti istim putem. Ima snijega na stazi, kažu, ali može se. Autima se spuštamo do Stinice na obalu da ne prolazimo onih bezbroj zavoja opet. Cesta je ispucala od soli i s nekoliko slojeva zakrpa. “Ovo je 50 nijansi sive na hrvatski način.”, komentira Goran i otvara književnu večer. 🙂 Kavica u Stinici i on the road again. Razgovaramo o glazbi i glazbenicima. S USB-a pjeva Aki. “Gogač, molim te, pojačaj!”
AvanturAna 