23/10/2022
Kiša nas je dopratila do Pokljuke (1000 m). Ona je stala, a mi smo krenuli. Krenuli kroz najveću šumsku cjelinu Slovenije površine cca 20 km x 20 km, između bezbroj stabala visokih smreka vlažnom stazom s mirisom gljiva. U visine. Umjesto sunca zlaćano sjaje krošnje ariša. Jesen je u Julijskim Alpama. Nigdje nijednog cvjetića.
Otvara se pogled na, sad već prazne, pastirske stanove i pašnjake na planini Konjščici…
Ovim putem krenuo je moj prvi uspon na Triglav prije 4 godine. Bilo je ljeto i bilo je vruće…Danas je vjetar vrlo neugodan.
“Ova zaravan zove se Jezerce.”, govori Dubravko. “Sjećam se tog mjesta. Odmarali smo tu kad smo išli na Triglav, a imam i fotku – ležim.” – “Jesmo, a ja sam vjerojatno k’o i sad govorio da je ovo Jezerce, a ono je…” 🙂 Da…Sve nas hoće naučiti. Danas je druga ekipa, jednako nas je 13 na okupu i imamo zadnjeg vodiča – Mario nam čuva leđa.
Penjemo se na usputni vrh Albanca (2005 m). Stjenovita i vrlo strma Albanca traži punu pažnju i upotrebu ruku. “Vidiš Anči, to je nama falilo na Atlasu!”, govori mi Neva sretno dok biramo najbolji oprimak za ruku i siguran oslonac za nogu. Da, rijedak vrh ženskog roda rijetko je i posjećen, a vrlo uzbudljiv.
Povratak istim putem i dalje izohipsom – kamenim puteljkom preko padina suhe trave s pogledom na dolinu Uskovnicu dok veter piha za ovratnik…
Suha trava povija se pod naletima vjetra kao i mi dok se penjemo prema vrhu Tosc (2275 m), našem današnjem vrhu dana.
“Ne bi trebalo biti oborina, možda padne tek malo kiše po vjetru.”, optimističan je šef. “Neka samo pada po vjetru, važno da ne pada po nama.”, volim igru riječi.
Još blaga kamena dionica do travnatog vrha, koji je zelen kao da je travanj, a ne listopad, do vrha kojeg zovu balkonom Triglava.
Na Toscu smo točno u podne. Da bismo vidjeli Triglav morat ćemo doći ponovo, a za popiti pjenušac i pojesti kolač baš je danas pravi dan – naša Neva slavi rođendan.
Vraćamo se istim putem jer su stijene grebena vlažne i skliske, znači opasne. Negdje u dolini nekog griju ove sunčeve zrake, a nama daju čarobnu sliku.
Glavni cilj je realiziran. Smiješi nam se sunce, plavo nebo, a i novi uspon na greben putem koji to – nije.
Smješka se i Dubravko: “Evo, da ne kažete da ste cijeli dan samo hodali!” Hvatamo se rukama za glatke stijene. Osjećam slabost. Uzimam magnezij, danas nije moj dan. Pentramo se grebenom prema Velikom Draškom vrhu. Trebam odmor. Možda hranu?! “Prije Maroka nisi trebala hranu! Smekšao te Atlas!”, zaključuje ekipa jednoglasno dok vadim iz ruksaka konzervu Gavrilović nareska koji mi je dao kolega na Toubkalu.
15:00 Veliki Draški vrh (2243 m).
Strmo se spuštamo na drugu stranu 400m nadmorske visine, a s veličanstvenim pogledom na Mali Draški vrh i Viševnik, naša sljedeća dva cilja.
Prije toga ćemo se zaustaviti na meni najmoćnijem proplanku danas. Pitom, travnat i nježan, a ispod njega se okomito obrušavaju stijene nad dolinu Krme kao odsječene. Taj kontrast mi je moćan. Valjda volim sjediti na rubu ili samo volim sjediti pa makar i na rubu?!. 🙂
Gledam, puno lijepih puteljaka vijuga na sve strane, a i mi ćemo jednim od njih proći. Najljepšim. Bočnom stranom uzduž Malog Draškog vrha uskom policom usječenom u strminu polako i oprezno pridržavajući se za sajlu tek povremeno. To mi je najbolji dio dana.
Na Srenjskom prevalu biram zavjetrinu. Sljedećih 15 minuta uspona na sam Mali Draški vrh (2152 m) pratit ću ekipu samo pogledom i malo odmoriti za posljednji vrh danas.
Viševnik je najposjećeniji slovenski dvotisućnjak zbog jednostavnog i kratkog uspona od Pokljuke stazom kojom ćemo se mi vratiti do automobila, a pred nama je tridesetak minuta ugodnog stjenarenja. Okružuju nas zanimljive nazubljene stijene raznih oblika koje smo vidjeli od raskrižja Jezerce ujutro.
17:30 S vrha se pravimo da gledamo Triglav , a zapravo gledamo oblak koji ga obavija.
Lijepa je to šetnja danas bila Julijskim Alpama. Uživali smo svatko na svoj način. 2200 m visinske razlike, cca 22 km… Jedna raznovrsna kružna tura po livadama i stijenama uz zvuk vjetra u ušima, kroz maglenu zavjesu jeseni…
AvanturAna 