10-12/10/2022
Prva noć u Marrakechu. Naša mala ekipa smjestila se u hotelu Ali odmah iznad glavnog gradskog trga Jemma el Fna što znači “sastajalište mrtvih” jer do 18.st. ovdje su se izlagale odrubljene glave zatvorenika kao upozorenje za nepoštivanje zakona. Ključ koji smo dobile Sandra i ja otvorio je ugodnu sobu, finu kupaonu, a onda smo izašle na terasu – pa ovo je penthouse! Brzo se presvlačimo i hitamo zajedno s dijelom ekipe u more zabave. Između preglasne arapske glazbe i previše ljudi jure konji, auti, bicikli i motori. Pokušavamo se probiti na drugu stranu Trga. Svi nešto hoće od nas. Unose nam se u lice. Hranu nude. “No, thanks!” or “I’m not hungry.”, ne znači im baš ništa. Iznad klupa i stolova vise komadi mesa i glave životinja. Na roštilju izunutrice, iz velikih lonaca izlaze puževi. Ugostitelji su iznimno nametljivi. Vičem i stavljam ruke u obrambeni položaj. Da sam Tom Cruise sve bih ih porazbacala i prošla. Uzrujana sam. U okolnim uličicama je jednostavna ulična trgovina koještarijama i ugodna komunikacija, no neki su gladni. Ja se u to ludilo ne vračam. Biramo Sandra i ja miran, potpuno prazan restoran pored hotela. Svira instrumentalna berberska glazba, konobar nam se blago klanja uz “Welcome my ladies!” – “Two teas, please, and if you have some cake!” Divnog li mjesta!
Konobar nam sa smiješkom toči čaj u visokom mlazu i opet vraća u čajnik da se dobro promiješa, malo rashladi i tek onda natoči. Donosi sitne kolačiće od ružine vodice na zlaćanoj tacni. Dugo smo tu neometano uživale. Ni račun u visini dvije večere u tri slijeda nije nas zasmetao, samo je objasnio zašto nema gužve.
Jedan sat je u noći, preglasna glazba i dalje trešti s Trga. Smetlari ispod naše terase s konjskim zapregama sakupljaju smeće. Blažena Sahara, Visoki Atlas i Berberi.
7:00 Doručkujemo. Govore nam Goran i Darko da su sinoć dobro jeli, nitko ih više nije gnjavio kad su jednom sjeli i naručili hranu. Ići će danas ponovo tamo na večeru.
Džamija Koutoubia sagrađena u 12.st. majka je svih džamija u Maroku. Minaret visok 69 m vidljiv iz daljine pouzdan je orjentir.
Majorelle garden botanički vrt uredio je 1922.g. francuski slikar J. Majorelle. Kupili su ga 1980.g. Yves Saint Laurent i Pierre Berge da ga spase od uništenja i tamo živjeli u vili Oasis, koja nije na žalost otvorena za razgledanje. Muzej berberske kulture YSL je opremio s raskošnim nakitom i kostimima koje je godinama sakupljao po udaljenim berberskim područjima. Soba crnih ogledala sa svodom od tisuća zvijezda, a s izloženim nakitom nezaboravan je doživljaj.
Do kraljevske palače hodamo uskim ulicama/sukovima gdje je sve na prodaju. Nečistoća je očita. Nakit, odjeća, povrće, riba, a stiže i gajba živih kokoši. Neravnom ulicom teće voda/blato, netko je nešto prao. Pošto smo se Sandra i ja iz sigurnosnih razloga prozvale drugom i trećom Goranovom ženom vrijeme je da to iskoristim: ” Ovo je strašno! Gorane, trebat ću nove sandale. Ove ne nosim nakon ovog, a i haljina je dotakla tlo, morat ću i nju baciti.” Prva žena, odmah se pridružila.
El Bahia, kraljevska palača sagrađena je u 19. st. za vizira Mousssea. Zatim je u njoj živio njegov sin Abu Ahmed, njegove 4 žene i 24 konkubine. Stropovi i zidovi su u mozaicima, no meni nedostaje namještaj i priča vodiča.
Nakon ručka site – znači sretne lepršamo glavnim trgom tek da krajičkom oka pogledamo ima li zmija. Prilazi nam simpatična žena, pita odakle smo, a nudi oslikavanje ruke kanom. Dok joj odgovaramo uzima Sandrinu ruku i cvijet je već nacrtan. Samo će nam pokazati, kaže, ali ne miruje. “Sit a moment, please!” i Sandrina je ruka oslikana. “Let me see your hand, madam!”, a ja gledam i ne vjerujem. Linija po linija, prst po prst. “Should we pay for it now?”- “Yes, yes. The price is 60 € each.” Izvukle smo se s 10 € svaka.
Još nam se boja nije osušila kad li: “Hajmo još jednom vidjeti zmije.”, predlažem znajući da Sandra priželjkuje jednu dodirnuti, a ja bih fotku. Nedovoljno diskretno fotkam odabranu skupinu glazbenika i zmija. “Madam, you have to pay for the photo!”, prilazi mi brzim koracima visok, snažan, grubog glasa, još grubljeg pogleda s jednom velikom u ruci.
“O.K. I’ll pay.” – “I’ll take the photo for you, just give me the phone and come with me!” Noge se opiru. “Come closer, don’t be afraid!”
Odlazi iza kobri, a ja čučnem. Snima kobre koje se dižu i “plešu” dok arapska glazba grmi, a tri debela pitona mirno leže kraj nas. Sve u radijusu od tri metra. Gledam kobru u oči, tek jednom vrisnem i vidim – Sandra je kraj mene s dvije zmije oko vrata – mrtva hladna. Vraća se zmijar i pokazuje mi video od minute, “Now you pay me. 40 € each.” Sandra ima svoju snimku.
Ma, nije hrabrost biti blizu zmije, hrabrost/ludost je raspravljati se s takvim likom i otići sa “20 € for a both and that’s it.” Uhvatila sam Sandru pod ruku i ubrzala korak: “Ovo nam je dovoljno Marrakecha za danas. Hajmo mi lijepo u naš penthouse na sigurno!”
Smijemo se na terasi svoje sobe s pogledom na ludilo uz Coca Colu. Dijelim doživljaj s kćeri preko WhatsApp-a. “Mislila sam da se ideš opustiti u Maroko, ali vidim da je tebi tamo jako stresno!”, komentira.
“Hoćemo na vožnju kočijom?”, pita Pero sa susjedne terase. “Može, odlično!” Opet na Trg u nove pregovore. Pero inače sve rješava univerzalnim jezikom – svojim, a sad mi pušta da na engleskom dogovorim cijenu. Od 18 € po osobi došli smo na 20 za nas četvero i vozili se sat vremena. Cjenkanje se podrazumijeva.
Bilo je to bezbrižnih sat vremena.
“Sviđa mi se što se ovdje ne pije alkohol. Kupila bih čaše za čaj iz kakvih se ovdje pije za doma.” – “Onda idemo u šoping i ja želim kupiti poklone za djecu.”, lako smo se dogovorile.
Ulazimo u čarobni svijet uskih uličica krcatih kojećime. Svi nas pozdravljaju i smješe se. Ma, divni su! Ovdje ima puno čaša. Gledam ih. Izmijenim par rijeći s vlasnikom, zove me da uđem. Ulazim iako mi je jasno što radi – staje iza mene da mi zapriječi izlaz. Dok biram koje ću pita me jesam li udana. Jesam. Šteta, kaže. Pita Sandru koliko deva traži za mene, znam da se samo šali. To je dio folklora. Kaže da je Berber. Pitam ga što smatra karakterističnom osobinom Berbera. “We are gentle people and very good at night.” – “I’ll never know, so I have to just trust you!” I tako…Usput sam kupila čaše.
Sandra je stala kraj začina, tj. kraj mladog prodavača. To je tek trajalo. Dok nam je dao svašta da pomirišimo, pripremio čaj od specijalne mješavine, dodao eukaliptus u kristalićima, izmasirao glavu, objasnio od čega je mješavina za kus-kus, za što se koristi eukaliptus, izvagao, izračunao, prepolovio, dodao poklon svakoj…Rastali smo se kao prijatelji!
Na raskršću pita Sandra: “Hoćeš da idemo lijevom ili desnom ulicom?” – “Hajdemo desnom, baš mi je lijepa.” – “HA! Znači sviđa ti se Marrakech?” – smijemo se – “Da, vidiš, ne znam kad se to desilo!”
Na večer party u našem prostoru. Sve u krugu obitelji, došli su Goran i njegova prva žena. Vadimo sve što smo kupile, a Goran zakljućuje da će se uskoro riješiti druge dvije žene – rastrošne su i nepredvidive.
Zadnji dan dobro smo iskoristile. Rano ustale, dobro se nahodale, a trebalo je još ponešto kupiti. Moja metalna torbica s berberskim znakovljem, koju mislim nositi u Lisinski, budi maštu: “Može služiti kao čutura za vodu u planinarenju, a i kao oružje za slučaj samoobrane!”, duhovita je ekipa. Posljednjih 100 dirhama dala sam za suprugovu majicu s likom Berbera. 🙂 Kažnjivo je iznijeti ijedan njihov novčić iz države. Da smo još koji dan ostali morala bih prodavati kupljeno jer ne znam što bih drugo ovdje radila još jedan dan, a sandale i haljinu ću oprati i spremiti da me zauvijek podsjećaju na lude dane u Marrakechu.
AvanturAna 