5 -10/10/2022
Maroko je kraljevina u sjeverozapadnoj Africi. Ime dolazi od nekadašnje prijestolnice Marrakech, a na berberskom znači “zemlja bogova”. Tradicionalno Berberi su nomadi, no danas su mnogi poprimili sjedilački način življenja. Svakako su najstariji starosjedioci sjeverne Afrike, imaju svoj jezik i kulturu, a u prijevodu Berber znači “slobodan čovjek”. Što je sloboda u današnjem svijetu, ne znam. Što je slobodan čovjek još mi je veći misterij, ali znam da želim vjerovati da postoji pa makar samo na rubnim dijelovima Atlasa i Sahare.
Nakon što smo se spustili s najvišeg vrha Visokog Atlasa idemo prema istoku. Ovaj kombi naš je dnevni boravak, a Samir je domaćin – pratitelj putovanja. Prepuštamo se cesti i Muhamedu – vozaču. Smiren i blag, njemu se nikud ne žuri – kroz pustinju juri 80 km/h. 🙂
Dan 1.
Smjenjuju se beskrajni nasadi maslina i ravna linija crvenkaste neobrađene zemlje, s uzdignutim golim planinama Srednjeg Atlasa. Smjenjuje se gruba arapska glazba i nježnija berberska.
14:00 Slapovi Ouzoud nastaju iz rijeke koja teće iz Atlasa i obrušava se u rijeku El-Abid. Visoki su 110m, spektakularni i najviši u sjevernoj Africi. Prolaskom bezbroj stepenica spuštamo se do razine jezerca gdje plove slapovi, a hrabriji plivaju pod sam slap u jako mutnoj vodi. Ovo jedinstveno mjesto iskoristit ćemo za ručak. Zato je tu Samir – on zna gdje se fino kuha.
Za predjelo Marokanska salata (paradajz, luk, paprika, malo soli, bez octa, sve sitno nasjeckano), neizostavne masline – crne, zelene i s ljutim papričicama. Da mi se nije u životu dogodio Maroko nikad ne bih zavoljela masline! Za glavno jelo birali smo između vegetarijanskog tajina/tažina (pokrivena keramička posuda u kojoj se krčkaju krumpir, mrkva, patlidžan, grožđice, paprika itd) i kebaba, što su pileći ražnjići, te za desert voće. Na stol su donijeli nekoliko boca obične vode, a za kraj čaj od majčine dušice. Praznik za nepce u neprocjenjivom okolišu, a cijena prava sitnica (12€).
Zvoni naš dnevni boravak od berberske glazbe. Tražimo da pojača.
16:00 Prolazimo kroz grad, za neke je nastava završila i veselo nam mašu tinejdžeri širokog osmjeha. Rado uzvraćam!
“Vozimo se preko najvišeg cestovnog prijevoja Atlasa. Ima oko 100 zavoja, a cestu je sagradila Legija stranaca za vojne potrebe 1936. g.”, objašnjava nam Jasminka.
19:30 Col du Tichka 2260m, to je taj prijevoj.
21:30 Grad Quarzante, hotel. Uzimamo ključeve od soba i spuštamo se na večeru. Boje su divne, a divani oko stola mame na ležanje. Konobar pita što ćemo popiti i nudi vino, marokansko. Našem čuđenju, a i sreći nema kraja. “Hajde se slikaj sa mnom!”, tražim Gorana jer sjedi pored mene. “Ma ne, bojim se što će reči D.” Valjamo se od smijeha jer nije mislio na mog muža. “Jedva čekam da dođem doma da pročitam blog!” , dodaje. Inače zbog ovdašnje tradicije, gdje žena ne bi trebala šetati sama, Sandra i ja smo odabrale Gorana da mu budemo druga i treća žena. Marijana se, naravno, slaže.
Dan 2.
On the road again! Danas sjedim naprijed da malo promijenim perspektivu i saznam je li istina da Marokanci ne piju alkohol. Da, vjera im brani alkohol, cigarete i svinjetinu jer to ubija – rekao mi je Samir i to poštuju. Još me zanimalo zašto muškarci imaju više žena jer oni koje ja znam i s jednom imaju problema. “Zato što mogu.”, glasio je odgovor. Svakoj sljedećoj moraju sagraditi kuću, tj. osigurati joj iste uvjete kao prvoj.
Kanjon Dades. Dolinom teče moćna istoimena rijeka i razdvaja planine.
Vozimo se dolinom ruža. U suton trebamo stići u posljednje naselje prije pustinje Merzouga, a Samir zna što nam treba pa stajemo kupiti neophodno.:) Osjećam se posebno i zapravo zaštićeno! Šal je berbersko plave boje s njihovim simbolima.
Ulazimo u kanjon Todra savršenom cestom između okomitih litica visokih 160 m, a udaljenih svega 10 m pored istoimene rijeke. Impresivan kanjon 12. po veličini u svijetu raj je za penjače. “Jala, jala!”, požuruju nas u kombi Samir i Muhamed.
Vrijeme je za jelo. Ulazimo u grad. Nema ovdje brze hrane, no ima brzih konobara, a i mi smo se požurili da nas deve ne čekaju. U ovom gradu je jedan dućan u kojem se može kupiti alkohol i pita Samir ima li zainteresiranih. Nema, ponosna sam na ekipu!
18:00 Mezouga. Vrata Sahare. Konačno na odredištu! Čaj od mente toči nam Samir s visine i tumači da se tako toči za posebne goste. Konačno deve i meki žuti pijesak! Odabrala sam jednu. “No, you will go first!”, obraća mi se mladi Berber u lijepoj plavoj haljini i s ogromnim bijelim turbanom na glavi. Bos. Je li u meni prepoznao iskusnu jahačicu – ne znam, ali jašem prva. Cijela je pustinja preda mnom sa svojim dinama, blještavim pijeskom, beskrajem…
“Feel the silence.”, kaže tiho, kasnije ću saznati da se zove Muhamed i da “he has no age”.
U daljini neki drugi putnici jašu na svojim snovima…
“Prvo si čovjek u sjeni, zatim čovjek sa sjenom, a na kraju sjena od čovjeka.”, pročitala sam jednom davno.
“Would you like to stop?” – “Oh, yes it will be nice!”
Svaki je devin korak propadanje u pijesak, a svako je propadanje bolno. Naši su šatori najudaljeniji. Sat i pol jahanja. Osjećam da će sutra i sjedala autobusa biti pretvrda.
Šatori su postavljeni u krug, posvuda je pijesak prekriven tepisima, a u središtu ložište za vatru. Večeru su na stol donijeli isti Berberi koji su nas dopratili. Izbor jela je sličan kao i dosad, ambijent neponovljiv. Kad smo mislili da je gotovo pozvali su nas da sjednemo oko vatre da nam sviraju. “Oh, we have to wake up early in the morning!”, zavapio je netko. “Live in the moment, enjoy the moment. It’s all we have.”, riječi su najstarijeg.
Sjedimo po tepisima, ljuljuškamo se u ritmu tam tama kroz noć… Ali to im nije dovoljno. “Please, dance for us!” – “Well, we don’t know how, you have to show us!”, mislila sam da sam to riješila. “Dance like the camel walks!”, predlaže jedan i tako se nas desetak podiglo i “plesalo”. Tko tu sad koga zabavlja, nisam sigurna. I to nije sve! “Now you will play!” O, Bože! Pokazuju nam svakom pomalo kako da sviramo bubnjeve. Dajem sve od sebe, a vidim mu tugu u očima. Nek ta vatra dogori pa da se izvučem iz ovog. Prije nego je vatra dogorjela većina naših povukla se u svoje šatore, ja sam se zadržala – konačno bez brige, ne trebam ni svirati, ni plesati. Samo meditativni plamen i ugodan razgovor s Muhamedom. “I have to go now, all my friends are gone already.” – “Stay. Don’t care about others’ opinions and sit closer.” 😉
Dan 3.
2:30 Probudila me jaka grmljavina. Čujem kapi kiše i ne vjerujem. Jak vjetar nam otvara vrata šatora opet i opet. Dalje spavamo s otvorenim vratima usred Sahare.
Jutro je svježe. Kiša je izravnala nabore na dinama. Rađa se još jedan dan dok se mi ljuljamo na devama tražeći udoban položaj, tražeći psihičku i fizičku ravnotežu. Mislim da su mi se kukovi trajno razmaknuli. Vidim i dečki hodaju kao kauboji.
Ponekad je najbolja terapija duga vožnja i glasna muzika. “Samire, može afro reggae!”, ima glazbenu želju Medo. Umjesto prosječnih 400 danas prelazimo 700 km. Svaka je pomoć dobro došla.
Još jedan delikatesan ručak s pogledom i nasmijanim domaćinom.
20:00 Konačno u gradu. Taroudant. Ovo je kao povratak u prošlost. Voznog parka ne bi se posramio niti jedan europski muzej. Najstariji modeli motora, bicikala, auta i konjskih zaprega voze pored nas. E, sad se kolega sjetio da bi popio samo gutljaj žestice da smiri želudac. Pita posvuda, nije problem jezik, nego nema u cijelom gradu ni kapi alkohola.
Riad u kojem smo smješteni pravi je bombončić s bazenom u sredini.
Dan 4.
6:00 Ustajemo rano jer tko rano rani na obali je Atlantskog oceana prije 11 sati.
Kupa se
ili ne kupa.
Ručamo u dosad najboljem restoranu Nomad u gradu Sidi Ifni, gdje se jedu riblje delicije. Jedan tanjur ljepši je od drugog. Samir i Muhamed sad su naši gosti.
18:00 Plaža Legzira udaljena je 10 min. Jasminka i Darko točno su izračunali kad će se more dovoljno povući da možemo proći ispod famozne crvene stijene.
Dan 5.
Prolazimo pokraj plantaža banana i za par minuta Muhamed se zaustavlja usred lokalne tržnice. Ambijent samo takav. Voće posvuda, banane, mango, kruščići, žive kokoši i kozje glave. Kupujemo uglavnom banane i mango.
Nekoliko sati kasnije Jasminka nam govori o proizvodnji argana jer se vozimo kraj kilometara arganovih stabala. “Stani, stani! Koze na stablima argana brste plodove.” Stali smo, koze nam bježe, no stari Berber neodoljivog krezubog osmjeha spretno ustaje i traži novac za slikanje. Te koze probave plod, ali koštice koje prođu kroz probavni trak ljudi skupljaju i od njih proizvode ulje. 🙂
Vozimo se uz obalu Atlantskog oceana. “Gdje ćemo danas na ručak?” – “150 km dalje ima dobar restač u Esauiri!” – “Hajdemo! “Nakon ovog više nikad neću reči da je Krk daleko, ženo. Idemo kad god kažeš!”, govori Goran svojoj prvoj ženi Marijani dok sjedi kraj druge.
Ručamo svi zajedno na obali. Ovo turističko mjesto podsjeća na europske široke plaže, a pet minuta dalje iza debelih zidina ludnica je od trgovina. Kupila sam mužu berberski prsten, na kratko bila Carry iz Sex and the city i kupila cipele te zapela sa Sandrom u isprobavanju haljina. Kad smo pogledale na sat dale smo se u trk jer već kasnimo.
20:00 U Marrakesh ulazimo na nogama, lagano plešući uz glasnu afro regge glazbu i još glasniji “Jeeeeeeiii!!!” jer stigli smo u kraljevski grad – Marrakech!
AvanturAna 