Maroko – najviši vrhovi Atlasa ili The time of my life

2-5/10/2022

Trenutak kad se pale motori aviona trenutak je kad sve brige nestanu, a suza olakšanja se iskrade. Venecija, Alpe, Sredozemno more, Španjolska, crvenkasto tlo s nasadima maslina i argana…Zapuhuje nas vruć zrak Marrakecha zamagljen česticama pijeska. Smješka se Samir – naš pratitelj sljedećih 10 dana. Trpamo se u minibus, a tu je i miris hrane za nas gladne – sve nas je nahranila Loreta jednom toplom svježe pečenom lepinjom.

Aroumd – je berbersko selo pored poznatijeg Imlila u Visokom Atlasu na cca 1800mnv odakle ćemo sutra krenuti u planinarsku avanturu. Puno je nasada tamnocrvenih zrelih jabuka. Izgledaju slasno, no ne diramo ih. Riad (tradicionalni smještaj poput mini hotela) u koji se smještamo oduševio me na prvu – tradicionalne tople boje, praktična upotreba maslinovog drveta u interijeru te topao osmjeh domaćina. Ambijentalno nenadmašnu večeru, naš prvi tajin – tažin (u pokrivenoj keramičkoj zdjeli pečeno povrće) jedemo na terasi ispod crvenkaste stijene Atlasa dok nas pod hladnim zrakama mjeseca grije želja za usponom.

Doručkujemo u čarobnoj blagovaoni.

Planinarsku opremu do doma nose nam mule, a mi s osnovnim stvarima laganim nožicama slijedimo lokalnog planinarskog vodiča Huseina. Prolazimo kraj puno stabala oraha, srećemo nekoliko žena koje ih skupljaju. Staza je lagana, a mi ne žurimo dok markacije vidimo jako rijetko. Ulazimo u područje nacionalnog parka.

Stijene su od granita crvenkasto smeđe boje, prati nas zvuk potočića i povremenih slapova te miris – miris kakice od mula. 🙂

Na dva odmorišta sagrađena od trstike i kamena okrijepit ćemo se upravo iscijeđenim narančinim sokom za 1.5 €, uglavnom, ima tu svega za kupiti. Husein ima blagi nepromjenjiv tempo hodanja prilagođen slabijima tako da se krećemo homogeno. Par rečenica koje neću citirati i sad smo prijatelji. Ma, zapravo, zašto ne!? Stali smo i prilazi nam Tomo, najmlađi u društvu: “Hoćeš me slikati s vodičem?” – “Naravno!”, uzimam njegov mob i fotkam. “Is that your wife?” – pita vodič, a ja se smijem i žurim s odgovorom. – “No, but thank you! I’m 51!” – “I can’t believe it. I would give you 33/34! I’m 51 too, so we are friends now!” Nakon takvog komplimenta naravno da smo prijatelji – Tomo ima 33g!

14:45 Ispred planinarskog doma smo na 3207mnv, Refuge du Toubkal. To je najviše što sam ikad bila. Imaju papuče za nas, ne smije se ulaziti u cipelama.

Ručak je već postavljen, sjedamo, a oni još iznose i užarene tajine, podižu poklopce i širi se ugodan miris. Za desert svježe voće i, sad već znamo, obavezan vrući čaj od mente. Nekolicina nas želi malo prošetati te nas zadnji vodič Ibrahim vodi u kružnu šetnju oko vodopada.

Lagana večera, nekoliko partija Bele i noć bez sna zbog visine.

6:00 Doručak je već na stolu, a lagano uzbuđenje u nama.

6:30 Pokret. Noć je. Husein nas vodi u brda, koja samo on i Ibrahim poznaju, korakom sigurnim, korakom polaganim. Hladno je. Od kad su pred par godina dvije djevojke ubijene zabranjeno je hodati Atlasom bez lokalnog vodiča. Preko sitnog kamenja, ravnih granitnih ploča, po ostacima snijaga, koji je pao prije par dana – do svitanja. Zajedno. Srećemo puno planinara koji se već spuštaju. Vodiči se međusobno srdačno i dugo pozdravljaju, a mi svaku priliku koristimo za odmor.

Uz to često stajemo da popijemo vode i okupimo se. “Breathe deeply and drink a water.”, upozorava Husein svako malo. Nema tehničkih detalja. Znakovi visinske pojavljuju se, ali i povlače. Osjećam na kratko da je zrak rjeđi, kao da mi nije dovoljan. Prolazi. “You see the pyramid? In 15 min we will be on the top.”- svi vodiči imaju istu priču, a ponekad, evo danas, je to i istina.:)

11:20 Vidim piramidu. Oči su mi pune suza. Ovo je moj najviši vrh. Grlimo se. Sve što sam željela je tu. Nebo se smješka svojim plavim osmjehom i grije toplim sunčanim zrakama, a vidicima nema kraja kao ni mojoj zahvalnosti.

“Now I’ve had the time of my life – No, I’never felt like this before – Yes I swear, it’s the truth and I owe it all to you…”

Kakav je zrak na 4167 metara? – Miriši na sreću!

Sat i pol na 4167mnv i povratak istim putem. Zadivljena sam svakom stijenom, njenom bojom i oblikom. Penjemo se na usputne stijene i naslikavamo zadovoljni da je sve dobro prošlo dok Marijana uz Huseina sad već tećno govori francuski.

Kod slapa neki moče noge u ledenoj, kristalno čistoj vodi, a možda i više!

U domu vodiči i domaćini užurbano slažu stolove. Uzimam viljuške i tanjure. Dok slažem tanjure, jedan od mladića mi govori da podijelim čaše i natočim čaj – primljena sam. :).

Sutradan tko želi ide na još dva vrha iznad 4000m. Naravno da želim! Doručak u 4h, pokret u 4h30min jer se nakon toga spuštamo do Riada u Armoud – još 4 sata hoda.

Nas pet za pet daje se u ruke Ibrahimove. Tisuće zvijezda obasjava nebo, a stazu nas šestero. Ima još lampica u daljini, nismo samo mi budni. Brže se krećemo danas, a staza je slične konfiguracije kao jučer.

“Put sticks away. Now is the alpinistic part.” O, da penjemo se hladnim granitnim stijenama po mraku. “Možda je bolje da ne vidimo kud hodamo.”- govori Suzi.

“Sunrise! Look at!”, zaustavlja se Ibrahim.

Dalje laganini do prostranog vrha Timzguida (4089 m) pratimo izlazak sunca. Čarobno i jednostavno ili jednostavno čarobno!

7:40 Stišćemo se na vrhu za fotografiju, a i da nam bude toplije kad stižu tri Nijemca, brže bolje se skidaju do pojasa i dobivaju svu našu pažnju. Fotku ne dam!

Spuštamo se kratko i penjemo na treći četiritisućnjak!

9:30 Na vrhu smo Ras Ouanoukrim 4083 m. Dolaze i Nijemci, nadamo se nastavku striptiza, no ništa. Gledamo samo Toubkal i vrh s kojeg smo došli.

Spuštamo se istim putem koji u noći nismo vidjeli. A, to su te stijene! Čvrste i pouzdane.

Bliješte crvenkastosmeđe granitne stijene pod plavim nebom, staza je ugodna, temperatura za kratke rukave, tek je deset sati, oko nas je još 6 vrhova iznad 4000m, a mi se vraćamo u dom. Eh, da mi je ostati i dalje se penjati!

Čičak je i ovdje bodljikav.

10:30 Dočekuje nas ekipa s čestitkama i mule s torbama.

Spuštamo se prema Riadu. Cijeđene naranče na starom mjestu još su slađe. Naši planinski vodiči sad nas vode u šoping.

Polako se hvatamo u koštac sa cjenkanjem, kupovinom nepotrepština – moja opsesija je nakit, nečija kreme, mirisi, začini, odjeća – slabosti izlaze na vidjelo malo pomalo. Još jedna noć u Riadu, a dalje ćemo vidjeti što su nam naši organizatori Darko i Jasminka pripremili. Je li jahanje deva zadovoljstvo ili patnja? Hoće li Berberi ispuniti naša očekivanja ili mi njihova?