Krk

20-23/9/2022

Krčki most duljine 1430 m povezuje kopno i otok Krk od 1980. g. i time otok čini lako dostupnim, a od 2020. g. i bez mostarine. Smještaj smo dogovorili u Malinskoj, a namjera nam je malo skitati otokom. Vremenska prognoza za 4 dana je cca 20 °C i nebo bez oblačka. Riva Malinske bliješti na suncu. Brojne brodice miruju u sigurnoj luci, s druge strane drvored hrasta, a mi krećemo Rajskom cestom prema Njivicama. Ovo je dio prvog hrvatskog Camina – Camino Krk.

Prva staza u Hrvatskoj uključena u europsku stazu Sv. Jakoba od kojih je najpoznatija Camino de Santiago u Španjolskoj. Krčki Camino čini 150 km dobro označenih uređenih staza kojima možemo upoznati kulturno-povijesno nasljeđe, raznolikost prirode, a i sami sebe.

Iz Malinske krećemo Rajskom cestom prema Njivicama. Urbane plaže, Haludovo, lovor, borovi, pinije i meni najdraži visoki čempresi. Prije dvije godine prošla sam 100 km Camina i meni je ovo najljepši dio.

Zašto Krk zovu Zlatnim otokom nisam otkrila, no u povratku istim putem sve su fotke zlaćane.

King’s Caffe u Malinskoj veseli uzbudljivom ponudom hamburgera, a moja salata od sezonskog povrća, sjemenki bundeve i falafela nije me zasitila te sam smazala i zdjelu. Sad sam sita.

Šetnju započinjemo gdje smo jučer stali, znači, autom do Njivica, gdje ribar krpa svoju mrežu, a dalje pješke prema Omišlju.

Činilo se zgodno skratiti put prečicom kroz kamp, no Camino se nije dao prevariti i morali smo se vratiti i ići pravim putem. Za svaki slučaj skinula sam interaktivnu kartu Camina da budemo sigurni jer ovom dionicom nisam još hodala.

Smjenjuju se dionice uz more i kroz šumu. Sve je idealno, osim što imamo mobitele. Zvoni suprugov. Zove mlađa. Čujem riječi: osiguranje, rasuto staklo, policija. Srećom, nije nitko ozlijeđen, a nije niti kriva. Događa se. Uff.

“Hodam već tri sata, a nisam naručio hranu!”, zabrinut je suprug. U daljini na brdu vidi se stari grad Omišalj. Žuljaju ga tenisice. Salomon. Dobre su samo za voziti auto. Bilo je to dugih sat vremena.

Konačno prolazimo kraj prvih kuća i evo nas na vrhu na trgu. To mora da je to!

Sjedamo i naručujemo ručak na najljepšem mogućem mjestu, u jezgri srednjovjekovnog grada, u prošlosti.

U sadašnjost će nas ubrzo vratiti račun. 🙂 File ribe bio je delikatesan, a pivo okrepljujuće nakon 4 sata hoda. Uživamo. Google kaže da je Bolt zauzet, a konobar, koji je sigurno pouzdaniji izvor od Google-a, da ne postoji. “Ima samo jedan taksist koji vozi za aerodrom, a taj je jako skup. Imamo bicikle, ako hoćete!” – “Ne,hvala!”. Nisam zaboravila da me jednom bicikl ‘zbacio i slomio mi prst. Radije ću pješke. D. zove jedinog taksistu i načelno dogovaraju vožnju u šest, no nema dojam da će doći.

Spuštamo se serpentinama kroz park šumu Dundo.

Ponovo na obali. Moje noge nekontrolirano idu dalje i dalje, ali nježna stopala muža opiru se svakom koraku. Google-am i nalazim rješenje. Autobusna stanica je 20 minuta dalje, a autobus Rijeka-Zagreb je naišao za 5 min. “Ovo je najbolje potrošenih 56 kuna ikad!”, zadovoljan je D.

U Njivicama smo umočili noge u more, popili kavu na plaži i dalje svak po svom – netko autom, a netko pješke uz zlaćane boje rane jeseni do Malinske.

S obzirom da su Salomonke dobre samo za vožnju, danas obilazak Krka nastavljamo autom. Romantičan srednjovjekovni kaštel Dobrinj 200 m iznad mora okružen šumama ugodno je mjesto za započeti dan.

S vidikovca crkve Sv. Vida gledamo Čižiće – mjestašce uz obalu odakle sam prošli put došla pješke s ekipom i dobro se oznojila.

Svaki kamen ovdje priča priču. Ova muška glava je pučko klesarsko djelo iz 1738.g. “…ili je samo netko odvalio ugao kuće i vješto to zakamuflirao.”, misli D.

U konobi Zora sjedi grupa austrijskih umirovljenika. Hm, kako su došli? Nismo vidjeli autobus. Malo kasnije dali su nam odgovor – popeli su se na svoje moderne brdske bicikle i odjurili nizbrdo prema Vrbniku, a mi polako za njima autom penzionerski. 🙂

Vozimo se Vrbničkim poljem pored već obranih vinograda Vrbničke žlahtine, sorte bijelog grožđa koja od cijelog svijeta uspijeva jedino ovdje. Šarmantni stari kaštel Vrbnik izgrađen na hridi iznad mora uvlači nas u svoj labirint ulica, mami nas mirisom šurlica sa gulašom i zveckanjem čaša s Vrbničkom žahtinom do najuže ulice na svijetu. Hoćemo li proći? Jedva. Široka je svega 43 cm , a zove se Klančić.

Sve je u znaku glagoljice. Veliki spomenici – slova glagoljice uz cestu dio su Baščanske staze glagoljice. Vrijeme je da potražimo Baščansku ploču. U Jurandvoru pored Baške u crkvi sv. Lucije pronađena je 1851. g. i od tada se tu čuva njena kopija, dok je original u Zagrebu u HAZU-u.

Krčki Camino sad ide pored svetišta Majke Božje Goričke na najvišu točku otoka Obzovu (569 m), a nas put vodi u Bašku na ručak. Nekome osmjeh na lice donosi dobra porcija,

a nekome rakija kojom nas gazda časti! Restoran Mango 🙂

Bacamo se na vjetrovitu šljunčanu plažu Baške. Puno je ljudi. More šumi, vjetar zviždi, mladi slovenski glazbenici sviraju vesele polke, neki plešu, hrabriji se kupaju, a mi gledamo u daljinu umotani u jakne kao Britanci na svojim vječno hladnim plažama. Posebno je!

“Što si još isplanirala za danas?” – “Ajmo u grad Krk! On je najljepši navečer.”

Lako smo pronašli parkirno mjesto i krenuli prema centru. Dobro očuvan Frankopanski kaštel uvijek me oduševi. Gradili su ga Frankopani između 12. i 15. stoljeća u svrhu zaklona vojnika i građana u slućaju napada. Kula je otvorena i za samo 25 kn moći ću hodati ovim zidinama?! Sretna!

Čarolija unutrašnjosti u suprotnosti je s lounge barom na vanjskim zidinama istog kaštela. Ne vjerujem da bi ovaj barokni par sjedio na jastucima Ikea dizajna, pa nećemo ni mi.

Svako jutro najprije napravim đir Malinskom. Solo. U jutarnjoj tišini.

Danas je dan povratka jer su najavljene jake kiše. Spremamo stvari u auto, ali još nije gotovo. Nastavljamo Caminom iz Omišlja gdje smo stali u petak zbog Salomonki. Zadovoljstvo je pratiti ove stilizirane Camino oznake i ići dalje, dalje, dalje… Jer nama se nikud ne žuri…

Danas more posebno sjaji. Želi da se okupam. Pristupam tome kao neki prvom skoku padobranom iz aviona i desilo se. Bilo je to moje prvo i posljednje kupanje ove godine, stoga – najbolje!

Želja mi je i dalje kvalitetno propješačiti svaki kilometar Camina. Najradije s mužem, no ne znam postoje li dovoljno dobre tenisice!

I danas nam se nešto jede. Slažemo se da to bude restoran Kamačnik u Vrbovskom na putu za Zagreb.

Uvijek dobar izbor, a tek šetnja kanjonom rijeke Kamačnik! Sat vremena iznad rijeke, preko mostića i drvenih puteljaka uz glasan žubor rijeke i huk slapova dubokim kanjonom do samog izvora i natrag uz isto toliko ljepote i vremena. Sjedamo u auto i vozimo se doma, a s radija zvuci Vatre pogađaju naše misli…

“…Tko zna koliko je vremena još ispred nas, nama se nikud ne žuri, al’ kao pijesak curi…”