Brana (2253m) – Kotlići – Turska gora (2251m) – Kamniško-Savinjske Alpe

3/9/2022

Najsmrtonosnija planina Slovenije nije Triglav nego Brana. Uglavnom u zimskim uvjetima stoga ne brinem puno. Ustajanje u 4:00, polazak iz Zagreba (Prečko) u 5:00, kava negdje usput i u 8:00 smo u još snenoj Kamniškoj Bistrici (600m) ugrabili posljednja parkirna mjesta. Idem do jezera. Nitko nije u procesu liječenja ledenom vodom?! Neobično, ima ih i usred zime. Samo je magarac oran!

.

Jutro je idealno za prve korake kroz bukovu šumu. Svježe je. Zeleno. Prati nas pjev ptica. Moja omiljena litica.

Stanica teretne uspinjače kojom se opskrbljuje dom na Kamniškom sedlu budi ideju da se ukrcamo i put od 3sata planinarenja skratimo na 15minuta sjedenja. 🙂 Odolijevamo!

Danas nam fale Jurica i Mario. Oni su na tečaju za planinarske vodiče. Nadam se da ih tamo uče hodati sporije, a ne samo da na pitanje: “Koliko još?” – uvijek trebaju odgovoriti – “Još 15minuta” – jer to ih je već Dubravko naučio.

Sklonište Pastirji na pola puta obraslo je visokom paprati, a naziru se sive stijene Brane. Redovno ovdje doručkujemo, tako i danas. Izlaskom iz šume ulazimo u područje niske klekovine. Jasan je pogled na Kamniško sedlo koje spaja Branu na zapadu sa Planjavom na istoku te Logarsku dolinu na sjeveru sa Kamniškom Bistricom na jugu. Poneka malina uz put moćnija je od bilo koje energetske pločice.

11:00 Za ovaj uspon predviđeno je 3:30, ja sam došla za 3h, ali morat ću se više potruditi jer VIP mjesta već su zauzeta.:)

Ovo je nova šindra na domu, baš se netko potrudio.

Okupljamo se, težak je to uspon.

Pojeli smo i popili, upili sunčevu energiju te je vrijeme za pokret i kacigu. Slikamo se na vrhu iznad doma koji se zove Kamniško sedlo (1903m ) s Branom u pozadini.

Preko sipara hodamo. “Zimi je to  najopasnija dionica – ako se netko poklizne, može se spasiti samo zaustavljanjem cepinom u prve dvije sekunde, kasnije nema šanse, prestrmo je.”, objašnjava Dubravko. U suhim uvjetima nije opasno.

Logarska dolina, nekima najljepših 7 kilometara Slovenije. I meni je bila dok nisam upoznala planine.

Penjemo se. Dijelovi su osigurani sajlom i klinovima. Grube krušljive stijene i velike strmine. Prometno je ovdje danas. Pored nas u navezu hodaju pas i njegova vlasnica. Nije to dobra staza za psa.

Izlaz na greben i uskoro smo na samom vrhu.

12:45 Prostran, travnat, dobroćudan, obilježen stiliziranim križem, ugodan je za izležavanje i piknik.

Vidljivost ovisi o nemirnim oblacima i tek nakratko vidimo nama važnu Tursku goru, susjednu planinu na vrlo maloj zračnoj udaljenosti.

Gužva je u dimnjaku, puno se ljudi penje. Spuštamo se dijelom istim putem, a onda odlazimo oštro lijevo u nepoznato. Samo je šef već prošao ovim putem. Ne znamo što nas čeka.

Kao niska bisera nižu se biser po biser, svaki drugačiji, a istog sjaja – hod po uskoj polici – veranje po stijenama – klinovi – dionice osigurane sajlom – okno – reljefi kakve samo priroda može osmisliti. Izuzetni vidici mijenjaju se sa svakim korakom.

“Ovo su Kotlići.”, pokazuje Dubravko kamena zdanja nalik različitim zdjelama. “Molim vas  za još malo opreza, sad se spuštamo. Onda ćemo odmoriti.” Odmor me uopće ne veseli jer to sigurno znači da će postati i teže.

“Evo, gore se penjemo!”, potvrđuje Dubravko naše slutnje. “Jel ti vidiš Anči neku stazu ili sajlu u toj stijeni? Ja ništa ne vidim.”, proučava stijenu Neva. “Apsolutno ne vidim, ali sigurna sam da je tu i da nije laka.” Prvo se spuštamo, zatim ulazimo u stijenu i rješavamo detalj po detalj.

“Je l’ fotkate  vi dolje? Nemam namjeru ovom stazom prolaziti ponovo!!!”, pitam sa smiješkom. Tako sam dobila ovu fotku!

Robijevo jodlanje ori se planinom kad je najteže. Sod brez dna jedna je takva dionica puta.

Danas smo jaka grupa i vrlo skladno napredujemo. Ne mislim da smo mi neke face zbog toga. Oni koji su prvi prošli ovim putem, proučili sve mogućnosti da bi odabrali najsigurniji put, zatim došli s teškom opremom te stazu osigurali sajlama, klinovima i markacijama, a sve to da bi i mi mali ljudi u ovim stijenama mogli naći svoj put, uživati. E, oni su face! Svaka im čast.

Prolazimo kroz okno. Vertikala od par metara sa vrlo plitkim hvatištima.

Popeli smo se na zeleni proplanak i sjeli. Odbijam gledati u visoki vrh pored nas i prihvatiti da još i to trebamo ispenjati. “Ne brini, bilo je i većih problema koje nismo uspjeli riješiti!” citira Melita Škota, a u duhu Alana Forda. Smijeha i bisera nam ne nedostaje!

“Sjećate se onog tipa što je jednom bio s nama i nikad više?”, pita vođa. Ne znam na koga misliš, takvih je bilo bezbroj i to uopće nije čudno. Čudno je što neki dazimo opet i opet!” – Smijeh se ori s malog travnatog proplanka podno samog vrha Turske gore.

Zadnjim atomima snage gazimo prema vrhu, ulazimo u oblak i sanjamo svatko svoj san.

16:00 Zamišljam okolne vrhove, a vidim samo nas. U trenu oblak nestane i sve je opet tu.

Zamislite greben prekriven blještavim snijegom, najplavije moguće nebo i beskraj alpskih vrhova naokolo, a mi povezani užetom u prolazu prema Turskom žlijebu…Bilo je to zimus.

Na ulazu u Turski žlijeb u koji danas nećemo ući bacamo pogled na Mrzlu gora koja se otvara kao cvijet. Cvijet kamenih i krhkih latica.

Idemo prema bivku ispod Skute gostoljubivim područjem položenih kamenih ploča – Malih poda.

17:00 Bivak pod Skutom na 2070m nanovo je postavljen 2015.g. Ovo moderno, a funkcionalno zdanje nudi spavanje za deset osoba i siguran zaklon od nepovoljnih vremenskih uvjeta.

Put kroz Žmavčarje nije označen, nije lak i nije ugodan. Strmo je, prevladava sipar. Malo tko se može pohvaliti da je uživao i da nije nijednom pao, no sišli smo uspješno.

20:30 Još jedan dan je prošao, još jednom mjesec došao… Stavljamo naglavne lampe. Falile su mi. Dani su osjetno kraći, a mi smo ovaj dobro iskoristili. Za mene je to bilo puno više od očekivanog, a bilo je 25km i 2200m visinske razlike. Bio je to jedan dragulj, jedan dijamantić, a znamo da Diamonds are a girl’s best friend!