20-21/8/2022
Jednog lijepog dana u svemiru FB zabljesnula me neodoljiva ponuda: Marocco s usponom na tri najviša vrha Atlasa, 2 dana pustinje Sahare te Marrakech i Imlil, a danas je dan kad su nas organizatori Darko i Jasminka pozvali na druženje na Blejsku koču s okolnim vrhovima da se upoznamo i provjerimo kondicijsko stanje. Poznajem samo jednu osobu, Sandru, nju sam ja zainteresirala.
9:45 Pješačka tura počinje na parkiralištu planine Zajavornik na 1315m. Oblačnom danu smiješak daju košarice pune vrganja u rukama dvije starije Slovenke. Sutra će se pokazati da to i nije sreća za nas jer su te dvije starije Slovenke pobrale gotovo sve. 🙂
Širokim stazama Pokljuke kroz šume visokih ravnih smreka hodamo. Za berbu borovnica kasnimo tjedan-dva, a s malinama smo tek malo bolje prošli – pokupili smo posljednje ove sezone.
Blejska koča (1630m) je 1951.g. pretvorena u planinarski objekat otvoren cijele godine. Ima tri spavaonice – jedna je naša, a ukupno 36 ležajeva. Ušli smo samo ostaviti višak stvari. U blagovani je veselo, ima dosta planinara i miriši kiselo zelje.
Krećemo prema Debeloj peći. Veselim se, tamo još nisam bila. Puno je svježih mina na kamenoj stazi kojom se penjemo, a zatim i stado krava svih uzrasta i oba spola. Oko vrata svak ima zvono, a na zvonu ispisano ime.
Ova dolje se zove Ruža.
Stablo jarebika/planinska oskoruša/drijen – za nas je samo dekorativno, inače trpkog okusa sličnog aroniji.
Na vrhu Debela peć (2015m) Darko, nas planinarski vodič, svakom ponaosob čestita na usponu.
Okupljamo se polako.
Izležavamo se na ovom ugodnom prostranom proplanku s pogledom na dolinu Krme, a pogled leti u visine prema simbolu Slovenije – Triglavu. Posjetila sam ga tri puta. Najlakšom i najtežom stazom sam prošla, a odavde ga gledam prvi put. Izgubljeni, koje smo sreli na Voklu sada su tamo negdje blizu Planike.
Razgovaramo o Maroccu, o detaljima uspona. Veselim se Atlasu, tim nebašlijepim, ali drugačijim planinama, drugoj kulturi i nadam se da mi visinske tegobe neće baš sve pokvariti jer vrhovi su iznad 4000mnv..
Malo se spuštamo i na Okrogleš (1965m) se penjemo kroz gustu klekovinu. Lijepo se vidi Debela peć odavde.
Vraćamo se prema domu.
Stablo je na žalost iščupano s korijenom, ali nama je jako zanimljivo.
Planinarska tura je gotova, a tek je četiri. I što sad?!
Jasminka nas upoznaje s pravilima ponašanja u tradicionalnom Maroccu, posebno strogom za žene: “Ne smijete hodati bez pratnje muškarca, ne smiju se vidjeti noge i ramena, ni ruke radije ne pokazujte, a obline tijela nikako. Svejedno će vam se svi upucavati, a ako ostvarite kontakt očima – gotovo je, samo je pitanje koliko deva će dati za vas. Mogu vas opljačkati, sakrijte dokumente ispod odjeće i nikako ne vadite kartu ili GPS na mobitelu – odmah će vam priči, ponuditi da vas odvedu, a onda to skupo naplatiti. “A da idemo na Lošinj?”, razumno predlaže Pero.
Razgovaramo o planinarenju. ” Treba uvijek biti oprezan, od 20000 koraka samo jedan pogrešan je previše.” Mudro zbori Sandra i pokazuje fotografije tj. šokira ekipu fotografijama s Jalovca.
Zamirisalo mi je kiselo zelje još prije i naručujem jotu (varivo od kiselog zelja i ponekog zrna graha – 7E). Neću to tako skoro ponoviti, dosta mi je kiselosti za nekoliko mjeseci.
Svaki dobro opremljen planinarski dom na svojim policama ima kartaške karte. Pero ih je pronašao: “Tko je za Belu?”, pita. Izlazim iz komforzone i ulazim u kartašku avanturu. 🙂 Godinama nisam kartala, a bez supruga za stolom – nikad. Pero i Sandra protiv Gorana i mene. Opuštenija sam bila u Turskom žlijebu zimus nego tu za stolom, no partija za partijom – svašta mi izlazi iz usta, a bojim se da imam i nove bore od smijeha. Za drugom stolom Briškula i Trešeta se smjenjuju. I tako…Uskoro će ponoć. Da Dubravko zna da danas više sjedim nego hodam iz Sokola bi me prognao. 😉
Povlačimo se u zajedničku spavaonicu s balkonom na tavanu. Kreveti na kat. Vic o voćnim okusima by Jasminka ne mogu zaboraviti.
Jutro je. Doručkujemo u blagovaoni doma. “Hoće li danas biti kraće nego jučer?”, čujem pitanje i ne vjerujem. -“Da, bit će kraće, ne brinite, 3-4 sata.”, govori Darko, inače ugodan vodič. “Odlično, onda to mogu.”, zadovoljna je kolegica. “Mogu i ja, nekako ću se prilagoditi.”, komentiram, a svi se smiju.
Danas nas je vrijeme pomazilo. Sunčano je i ugodno toplo uz lagani vjetar – optimalno za planinarenje. Put do vrha Mrežce (1965m) je pitom, ugodan, bajkovit. Encijan krasi planine svojom prodornom bojom još od proljeća.
Uskoro nam se otvara savršen pogled na Triglav.
Nadalje grebenski put od Mrežce do Lipanskog vrha zahtjeva upotrebu ruku, a postavljene su sajle. Neki se odlučuju vratiti. Čudim se. “Ne idem ni ja dalje. Jesi vidjela kako je strmo?!”, govori Marijana. “Ma daj, ne može biti ništa strašno na ovom području. Ići ćemo zajedno i polako.”, govorim joj. “Idem onda.”
Na Lipanskom vrhu: “Bio je to adrenalinski park!” – komentira ushićeno Goran, Marijanin muž, a Marijana je presretna jer se usudila.
Nisu ovdje važni vrhovi, važni su ugodni puteljci koji ih spajaju.
Sa svakog vrha, pa i ovog imenom Brda (2008m) gledamo veličanstveni Triglav: Mali i Veliki, Planiku i Kredaricu, te Cmir i Begunjski vrh. Dolina Krme se zeleni, a s druge strane plavi dragulj zelenog beskraja Slovenije – Bled.
Ovdje smo se okupili sa svih strana, svega nas je nekoliko s planinarskim iskaznicama. Prepričavam anegdote sa Sokolaških izleta. Teško da je to reklama za društvo, više su to doživjeli kao upozorenje da se baš nikad ne nađu u našim redovima. 🙂
Sa svojim društvom uglavnom sam po visokim vrhovima Alpa, a sad uživam u šetnjama/izležavanjima na ovim pitomim proplancima i popunjavam praznine svog znanja/neznanja. Slijedi kružni povratak u Blejsku koču, gdje nas čeka dio ekipe.
Svi zajedno spuštamo se oko sat vremena do automobila. Švrljamo šumom u potrazi za vrganjima. Tek pola vrganja i nekoliko minijaturnih lisičarki…Ah, te Slovenke!:)
Na Bledu u popodnevnim satima okupani suncem na terasi hotela Park dok nam se u ustima tope Blejske rezine zadovoljno čavrljamo. “Bilo mi je jako lijepo ova dva dana. Oduševljena sam kako smo se dobro složili, sprijateljili. Još jučer stranci – danas se rastajemo kao prijatelji!”, morala sam konstatirati. “Da, toga ima samo u planinarstvu.”, potvrđuje Sandra. “Znaš kako kažu: Stranci su samo prijatelji koje još nismo upoznali.” – dopala mi se Bebina rečenica.
Naravno da smo, barem neki od nas, napravili krug oko jezera, dogovorili revanš u Beli, ali i trening planinarenja za podizanje kondicije. Marocco, we are coming!
AvanturAna 