13/8/2022
Pada lagana kiša. To nitko od nas ne želi ma kako lagana bila. Vozimo se Slovenijom. Pada još jače. Brisači jedva održavaju vidljivost. Kakvo će to planinarenje biti? Protežemo noge na odmorištu Voklo. Ta prva jutarnja kava koja nas povezuje, veseli, daje energiju učinila je i da kiša stane. 🙂 Tooo!!!
9:45 Moja prva fotografija danas i početak planinarske ture. Svježe je u dolini Vrata na zelenoj livadi između Triglava i Stenara,13°C. Spomenik palim partizanima planinarima i dalje je tu. Zove na penjanje. Evo nas!
Lagano krećemo. Ma, lažem – još nikad nismo krenuli lagano, nego koliko god nas noge nose. 😉
Visoka 1km, a široka 3km, sjeverna stijena Triglava fascinira me i svaki put kao da je prvi. Otkrivaju se staze koje vode prema Triglavskom domu te se prisjećamo uzbudljivog noćnog spuštanja čez Prag. Pomislila sam tad da sam se prerano ovime počela baviti i da je to za stare kad ih više nije šteta.
11:00 Sjeli smo odmoriti malo. Dubravkova ruka je u zraku, “a on kao da bunca, naizust izgovara ima svakoga vrhunca” – napisao je jednom Srećko. Sad čujem da spominje Sfingu. – “Sfinga! Gdje je? Već ju dugo želim vidjeti.”, zainteresirana sam. – “Onaj kockasti vrh. Vidiš mu oči, grube obrve i nos?”, objašnjava strpljivo šef. – “Wow, vidim! Stvarno genijalno!”, oduševljena sam. – “A da to što imate podijelite i s nama pa da ju i mi vidimo ili barem broj svog dilera?!” – duhovit je Tomi. Uskoro su još neki vidjeli Sfingu. 😉
Čez Sovatnu se penjemo po skliskom kamenju pomiješanom sa zemljom. Naš cilj danas je Razor. Pada rosulja. Stavljamo kacige da spasimo frizure. Strmo je. Srećemo dosta Slovenaca koji se spuštaju u dolinu sigurni da će uslijediti ozbiljna kiša te i nama savjetuju da se okrenemo. “Kam greste?” – pitaju. “Na Razor.” – “Spite v domu?” – “Ne, vraćamo se u Zagreb.” Ne mogu sakriti sumnju u naš zdrav razum, vidim im u očima. Smiju se, vrte glavom i govore: “A, srečno!”- “Sretno i vama!”- odgovaramo.
Put je dijelom osiguran sajlom. Klize mi cipele po vlažnoj stijeni. Brinem se. Popec mi priča svoju priču o svom Grossu…
Izlaz na Kriške pode.
Ravničarskim kamenim plohama Kriških poda lako je i zabavno kretati se. Sredina kolovoza je, a temperatura 7°C. Ako smo htjeli pobjeći od vrućine – uspjeli smo!
Veselim se Pogačnikovom domu na 2050mnv.
Nekoliko je domova na iznimnim mjestima u Sloveniji, a ovaj je jedan od najbolje lociranih. Ispod doma pruža se dolina Trente,
a iznad divovi Julijskih Alpa : Planja, Razor, Križ i Stenar, danas prekriveni oblacima. Zapravo i lani smo ovdje bili u oblacima…Hmm, valjda je ovdje uvijek tako. Kad poželim živjeti u oblacima – doći ću ovdje!
13:30 Blagovaonicu grije kamin premda je ljeto i pretoplo nam je. Stisli smo se oko jedinog slobodnog stola u domu i nadvili nad topla variva i slasne kolače, samo se šef nadvio nad kartu. Vani lagano kiši i brinu ga klizave stijene. Hoda kao Baltazar, ali ne po prostoriji nego oko doma s prstom u zraku da procijeni smjer vjetra i kretanje oblaka. Mislio je, mislio i smislio! – “Idemo na Križ. Danas je preopasno za Razor.”
Nježno vijugaju kameni puteljci između grubih stijena otkrivajući nam gornje Kriško jezero površine cca 80m x 80m, koje je na visini od 2154 metra najviše alpsko jezero.
I tako do Bovških vrata kad se pogled sveo na metar ispred sebe – malo zbog četveronožnog kretanja, malo zbog gustog oblaka u koji smo ušetali. Izgleda kao da se penjemo po oblaku, ali nije, po stijeni se penjemo.
Za neke je ovo prvo alpsko iskustvo, a i prvi susret s upotrebom ruku. 15 mu je godina, tu je s mamom i super mu ide.
Neva se baš vratila s Kilimanjara i kaže: “Kili je beba za ovo!”
Najteže smo uspone prošle zajedno.
16:30 Na vrhu Križ (2410m) zaleđenog osmjeha na licu brzo se fotkamo; već nam nedostaju zagrebačke vrućine!
Do Bovških vrata vraćamo se istim uzbudljivim putem. Nije bilo lako spakirati pernatu jaknu u ruksak u pretoplom stanu, ali sad mi mnogi zavide. Nadalje je puno rupa u prostranstvu kamenja, a u nekima se još zadržao snijeg.
18:00 Bivak 4 na Rušju nudi sigurno sklonište u slučaju nevremena ili noćenje za max deset osoba. Nama je tek točka odmora na 1980m. Još se trebamo spustiti 1000m visine do Aljaževog doma. Nije to ni malo ni lako. Lakše je penjati se.
Ne mogu se nadiviti stijeni Stenara i jedva čekam dan da ga upoznam pobliže i cijelog ga isprepipam.
Boris, naš najstariji član, već samom svojom pojavom daje nadu da se može – 81 mu je godina. Svatko od nas želi biti Boris kad odraste. 🙂
Još je jedan planinarski dan došao kraju. Vrijeme nas je poslužilo, obogatili smo se za neka nova poznanstva, upili vlagu i ljepotu planine, nasmijali se, a “Godine nisu važne – tako se barem uvijek kaže. Važno je to što u srcu nosiš svom, tajna je mladosti baš u tom.” – Razlika je što neki znamo čiji su to stihovi, a neki ne!
AvanturAna 