Ime su dobile po Gaju Juliju Cezaru. Najprostranije su i najviše u Sloveniji, a obuhvaćaju 20-ak vrhova iznad 2500m.
Naša karavana automobila na čelu s Juričinom Hondom, koja vozi predsjednika društva , zaustavlja se i parkira na Vršiču na najvišoj točki najvišeg cestovnog prijevoja Slovenije na 1611m. Vijugava cesta, koju su gradili ruski zarobljenici tijekom 1. svjetskog rata, povezuje Trentu (dolinu Soče) i Gorenjsku ( dolinu Save Dolinke), a ukupno se sastoji od 24 serpentine s naše – kranjskogorske strane i 26 s druge do Loga u Trenti.
8:45 Krećemo od Tičarjevog doma. Ljepotan kojeg ćemo danas posjetiti pokazuje nam se u svom punom izdanju odmah na početku tako da nitko ne bi smio kasnije reći – ovo nisam očekivao. Sve što vidimo je kamen, siva stijena. Za 10min s oblog travnatog vršića Sovna glava imamo privilegiju vidjeti Ajdovsku deklicu – lice žene koje je od stijena formirala priroda. To remekdjelo mi je već dugo bila želja vidjeti uživo. Oduševljena sam!
9:30 Na raskrižju puteva. Grupa A ide na feratu Kopiščarjeva pot. U našem društvu oni su uvijek brojniji. Grupa B ide Gladkim robom. Spajamo se kod Okna i nastavljamo dalje zajedno.
Gazimo marljivo kamenim stazama travnatih padina.
“Pošto smo u Triglavskom nacionalnom parku naplaćuje li se ulaz kao na Velebitu?”, pita novi kolega. “O, da uskoro će kućica s naplatom.”, šalim se, a Jura već sjedi na kamenu uz stazu: “50 eur vsak, fantje!” Ne naplačuje se ulaz, nego dio od noćenja u domovima ide direktno za održavanje jedinog nacionalnog parka.
Iza nas se otvaraju prekrasni vidici na dolinu rijeke Soče
i divove Julijskih Alpa – Mangart i Jalovec.
Uz put raste Alpski zvjezdan,
runolist (planika) i bezbroj sitnih cvjetića…
Prilazimo Oknu, ulazimo u svijet stijena.
Kroz ovo Okno će se popeti akači, kao ovi planinari na slici.
Smještamo se na sigurnu policu i čekamo…
Dok mi mijenjamo razne poze, raspravljamo o životnim temama, dočekujemo i ispraćamo strance od kojih se dvoje nije usudilo dalje nastaviti, nego su se okrenuli nazad pitamo se što nas još čeka.
Samo troje se odvažilo krenuti dalje putem koji će i naš biti. Grebenski put označen kao “zelo zahtevan”, a do sad je to upozorenje, po mom skromnom iskustvu, uvijek bilo i više nego “zelo opravdano”.
Prisojnik znači sunčana strana, no mi ovdje u stijeni cvokoćemo od hladnoće. Zašto ih još nema? Jednu špilju proglasili smo toaletom.
A za to vrijeme na Kopiščarjevoj poti…
Konačno poznati Helooop i malo kasnije plava majica i narančasti ruksak na izlazu iz Okna. Tooo!!! Dva i pol sata ih čekamo. Jedva čekam čuti kako im je bilo!
Ferata, tj. put osiguran sajlama im je u redu, međutim neosigurane, a izložene dionice između (police i sipar) uf, uf delikatno kažu…Super su to savladali!
13:45 Krećemo zajedno strmo gore i na greben. Svaka je planina specifična, nezahvalno ih je uspoređivati. Nešto sajli i klinova, malo gore, malo dolje, a pogled prema dolje hladi bolje od oblaka, tj. ledi krv u žilama.
Stijene su izgrebane derezama od zimskih uspona. “Ovuda smo mi trebali ići po snijegu?!”, s nevjericom govori Irena. “Hvala Bogu da vam to vremenski uvjeti nisu dopustili i da ste se okrenuli prije Okna.” Vjerujem da će Dudo pokušati i sljedeće zime jer im je, kaže, ostao dužan. 😉 Eh, pa meni Dudo, nisi ništa dužan, ja ne moram na zimski Prisojnik!
Vjetar bi ovdje bio prevelik protivnik, sreća da ga nema. Dubravko skače naprijed nazad, svuda ga ima, ne mari za markacije kojih zaista puno ima: “Kako si Marko?”, pita brižno, “Marko se zoveš, jel’ da?” – “Tko? Ja? Da, da, dobro sam, dobro.”, odgovara čvrsto zalijepljen za kamen. “Dobro mu ide, jedino nije siguran za ovo drugo – kako se zove i tko je taj Marko kojeg spominješ,” dodajem. 🙂 Prvi put je na ovakvom terenu.
Nekoliko puta se činilo da se penjemo na vrh, no samo se činilo. Ne mogu se riješiti sjećanja na svoj pad i kotrljanje u dolini Triglavskih jezera prije 14 dana… Što radim ovdje? Sve što trebam imam doma, a ja se ovdje verem po stijenama dva kilometra previsoko… S jedne strane stijene, s druge put bez povratka… Da, izloženost je velika. Vadim mobitel, no već znam da fotografija to ne može dočarati.
Valjamo gluposti, rješavamo dio po dio.
Predahnemo na polegnutoj dionici i evo ga opet
– sljedeći vrh! 😉
Barem preko tri vrha smo prošli dok se na pravi konačno nismo popeli u 15:00 – Ushićeni! Sretni! Kako se to u sreću pretvorilo – ne znam.
Hrana, piće, nirvana. Planine, oblaci, tišina.
Fotografija, osmijeh, uspomena. HPD Sokol Zagreb, ludnica!
Povratak. Znam da je povratak čak i teži, no sreća je da se vraćamo drugim putem pa se barem možemo nadati da će biti lakši – Slovenska pot. Znam i da oprezno, korak po korak, sve zajedno riješimo, stoga me spuštanje ne brine.
Evo, dio smo već prošli, još samo 3 sata. 🙂 I tako prsa o prsa – čovjek i stijena, al’ ne u borbi već u prijateljskom zagrljaju.
Prvi koraci na travi čine da se opuštamo, gluposti svakoj se urnebesno smijemo, puštamo euforiji da zauzme mjesto oprezu i napetosti. Taj je smijeh nekako proporcionalan trudu koji smo uložili i riziku koji smo prihvatili, stoga – danas će biti pun kufer smijeha.
Sjedi već ekipa na travnatom proplanku obasjanom ugodnim popodnevnim suncem.
Slijeće crna alpska ptica kavka iz porodice vrana.
“Evo i bijeli orao je sletio!”, duhoviti Krleža lupeta u svom stilu. – “Ovo je bijeli orao koliko smo i mi sokoli!”, ispalim, a livada zaori od smijeha. “Da ja pišem blog ovo bi išlo na blog,” dobacuje Jura – pa evo. Sjedam. Opuštam se konačno u idili, među svojima. “Možeš skinuti kacigu, više ti neće trebati,” savjetuje Dudo. – “Makaki, s tobom nikad nije sigurno! Skinut ću ju u autu.”
Ajdovska deklica okružena ovčicama na ispaši gleda i dalje sjetnim pogledom brižne čuvarice svoja dva stada, svoje ovčice… Je, svi smo na broju, ne brini više i hvala ti!
18:30 Tičarjev dom i Zlatorog tamni popola s prijateljicom vraća energiju.
Autom do Ruske kapelice posvećene ruskim zarobljenicima koji su stradali u lavini gradeći ovu cestu.
Šetamo oko jezera Jasna u Kranjskoj gori. S laganim tenisicama na nogama i bez ruksaka na leđima dobro se uklapamo među turiste. Kao savršena fototapeta – Prisojnik. “Nevjerojatno je da smo još malo prije bili gore na samom vrhu!”, došaptavamo se međusobno i pokrivamo oči rukama.
“Ovdje je tako lijepo, a mi smo se cijeli dan gore znojili?!”, smijemo se sretni jer smo uspjeli.
Da ne iznenadimo bračne partnere, djecu ili susjede neočekivano ranim povratkom idemo još u pizzeriju na večeru uz zahvalu šefu na odličnom izletu.
…Jesmo li sretniji i jesmo pametniji, godine prolaze mi stojimo… Sorry, Bajaga, mi ne stojimo – mi hodamo… Pametniji – nisam sigurna, sretniji – sigurno!
AvanturAna 