Svako je zlo za neko dobro. Šetamo uz Bohinjsko jezero umjesto da ga kao inače gledamo kroz staklo automobila. Jutro je. Skupina mladih započinje dan veslanjem na daskama / SUP – standup paddleboarding. Nježno klize mirnom površinom najvećeg prirodnog jezera u Sloveniji površine 3,3km kvadratna na 526mnv podno južnih obronaka Julijskih Alpa. Lijepo ih je vidjeti. Jezero je dio jedinog nacionalnog parka Slovenije – Triglav.
9:30 Na kraju jezera u mjestašcu Ukanc, a pored planinarskog doma Savica počinje naš planinarski put. Iza leđa nam ostaje strma stijena Komarče po kojoj ćemo se sutra spustiti, a nama se otvara put koji je gradila Austro-Ugarska vojska za potrebe prijevoza oružja i bolesnika do vojne baze na Komni.
.
Hladovinom lagano gazimo. Kod 26. serpentine, od ukupno 48, odmaramo oči na Bohinju, a za stražnjicu je svaki kamen dovoljno dobar.
11:45 Dom na Komni više je nalik hotelu stoga se ovdje kratko zadržavamo. Pijem savršenu kavu s pogledom na Bohinj s jedne strane i vrhove Alpa s druge.
Ruksak na leđa, smiješak na lice, staze nas mame, a zovu planine… Stižemo! Samo ćemo ostaviti višak stvari 15min dalje u Domu pod Bogatinom koji će biti naš dom na jednu noć – skroman i jednostavan.
Vijugavi travnati puteljci vode nas na Bogatinsko sedlo. Iz zelene trave viri cvijeće u raznim veselim bojama, sive stijene u daljini sa mrljama zaostalog snijega i oblaci koji nas čuvaju od sunca. Idila. Izležavamo se u travi. Nema kraja vidicima…
Nema ni kraja stazi! Gdje je to Krnsko jezero?! Spuštamo se u dolinu.
U daljini maleni krovovi, znači blizu smo nečemu! Najprije gospodarstvo s kravama, gdje su neki kupili sir i skutu, a onda i Dom pri Krnskih jezerih.
15:40 Odlaganje ruksaka nam godi, ali ne sjedamo, ne gubimo vrijeme već hitamo u kuhinju da vidimo što se toplo može pojesti i popiti. Biram povrtno varivo, neki uzimaju štrudle, a najtraženija je kava.
Irena je pojela svoju jabuku. Na predavanju u našoj planinarskoj školi predavač Tadej Latinčić je jasno razložio da ni ogrizak ne smijemo ostaviti u prirodi jer time mijenjamo navike životinja, zato će Irena svoj ogrizak lijepo spremiti u ruksak, nositi ga dva dana i odnijeti natrag u Zagreb zajedno s korama banane.
Nastavljamo. Već pomalo sumnjam da ćemo uopće doći do tog jezera, ali Dubravko tvrdi da postoji i da smo mu blizu. 20min kasnije – zaista najzelenije moguće – jezero Krn. Skriveno iza visokih stabala, ogromno, čisto, blještavo, okruženo visokim moćnim stijenama – nezaboravno! Najveće slovensko visokogorsko jezero na 1391mnv duljine 300m, širine 150m, a duboko 18m . Je li se netko okupao? – Naravno!
U daljini vidi se vrh Krn. Sada bismo se tamo penjali da ujutro nitko nije zaspao ili došao na granicu bez osobne. Ovako se penjemo na jedini dostupan kamen na obali! 🙂 Realno, mogli su nam već dati slovensko državljanstvo kad smo na njihovim planinama svaki vikend!
Ambijent ne može biti ljepši, no treba se do doma vratiti. Sad je već izgledno da ćemo umjesto Krna dobiti utješno usputno penjanje na Bogatin Mali i Veliki.
Od Bogatinskog sedla uspon na Mali Bogatin je savladavanje svega 150 metara visine, no kamena krušljiva staza traži veliki oprez i upotrebu ruku, a izmamila je kojekakve komentare , uzdahe i prizivanje Boga.
Niti pogled s vrha s kojeg se treba spustiti da bi se grebenskom stazom popeli na sljedeći Veliki Bogatin / Mahavšček – ne ostavlja ravnodušnim.
S vrha Mahavšček, na 2005mnv ispraćamo posljednje zlaćane zrake sunca.
Još ćemo dugo uživati u njegovoj svjetlosti, usput prehodati planinu Govnjač i s naglavnim lampama ušetati/dopuzati isplažena jezika u naš dom u 23sata. Dočekao nas je stariji bračni par koji ovdje živi i brine o svemu od lipnja do rujna. Gladnima su podgrijali ranije pripremljenu hranu. Brzo smo se pokupili na spavanje jer 14 sati po Alpama, cca 30km učinilo je svoje.:) Svi planovi pali su u vodu.
Ustala sam u 7, ni pomaknula se nisam cijelu noć. Doručak je 9 eura – švedski stol, a na stolu maslac i med. Izvrsno za neodlučne! Točimo si kavu i čaj.
Ruksak na rame i put pod noge! Danas nas očekuje laganini dan po dolini 7 Triglavskih jezera i zasad je to ugodna jutarnja šetnja u hladovini visokih smreka s blagim, ali ne i zanemarivim usponima. Nakon 2h45min kod Dvojnog jezera smo, a ispod prekrasne stijene Tičarice.
Vodostaj jezera je nizak te jezera nisu spojena. Sjedamo pred dom da malo predahnemo i uživamo u pogledu uz… Hmm što ću, štrudlu sigurno, a možda i kavu?! – Ništa?! – Dom je zatvoren! Otvara se tek za 7 dana. Ups.
2 sata marljivo gazimo po kamenoj stazi s dosta uspona. “Prošlo ljeto ova staza činila mi se ravnija i nekako sam ju lakše savladavala.”, govorim. – “Da, tako se i meni čini. Teško da se ona promijenila, jedino smo mi bile mlađe!”, odgovara Alex. Jezero v Ledvicah. Izležavanje u travi volim najviše!
Idemo…
1 sat dalje nalazi se Zeleno jezero – zeleno od algi, a kako na alge utječu naše tople noge kojima je ovo rehabilitacijsko umakanje neophodno – ne znam.
Sve je više snježnih površina koje isijavaju svježinom kao kad u vruć dan stanemo pred otvoren frižider. Radost!
Rjavo jezero je u iznimnom okruženju. Ovdje ne močim noge, lani sam.
E sad se već vidi, doduše visoko gore, Dom na Prehodavcih. Dom s najljepšim pogledom i najboljim palačinkama, tople, mekane, vrlo tanke, a rastopljena čokolada curi na sve strane – prisjećamo se, a otvara se tek za 7 dana. Zeleni proplanak zavrtio se oko mene, kotrljam se, a rukama panično hvatam za nisku travu te pokrivam glavu od kamenja koje strši. “Jesi dobro?”, pita preplašeno Karmen mičući ruke s lica kad sam se konačno zaustavila par metara niže. “Jesam, jesam, sve je u redu.”, ustajem. “Dobro sam, shvatit ću to kao upozorenje da mi danas nije mjesto ne Špičju, kad sam se ovdje popiknula ili što se već desilo. Bila bi to hit snimka da si snimila!”
Svatko bira sebi nadraži pogled i uranja u svoju tišinu. “Kad se popneš na brdašce na visoke stijene, stavi ruku na srdašce pa se sjeti mene.” – nekad sam pisala u spomenar i sigurno nisam jedina. Zovem, ali nema ovdje signala…
Imala sam jednu bananu računajući na domove – velika pogreška, srećom nahranili su me – Ljubo konzervom tunjevine, a Jura kruhom.
Gledam tu stijenu okomitu dok jedem tunjevinu i mislim kako je to samo za alpiniste, ako i za njih, kad čujem Dubravka kako nekome govori: “Sjeverna stijena Triglava, to je najteži uspon na Triglav djelomično osiguran sajlama i klinovima Čez Plemenice – Bamberg. Išlo je nas nekoliko prošlo ljeto.” – “Ma daj, tu da sam se penjala?!”, ostavljam hranu i prilazim bliže. “O, lude li žene!”, govorim – “Da, da. Tu ti je Luknja, vidiš? I onda do gore, a iza se vidi vrh Triglava.” – “Sjećam se svega – do Luknje iz doline Vrata 2 sata i onda još skoro 5 po stijenama do vrha. Bila je gusta magla i ništa se nije vidjelo. Ovo zaslužuje fotografiju bez obzira na sunce koje stvara sjene na licu!
Dio grupe se odvaja i ide preko Velikog i Malog Špičja. Dovikivat ćemo se putem. Mi Dolinom jezera, oni špičastim grebenom…Povremeno ćemo ih i vidjeti.
Put nazad mi je prekrasan, vidici su bolji prema dolje, manje je znoja, a možda su i boje popodne jasnije.
U Jezero v Ledvicah još nikad nisam noge umočila, a želja mi je da mogu reći da sam baš u svako Triglavsko jezero noge umočila! Spušta se dolje nas nekoliko, idem prva. “Pazi poskok ti je na kamenu!”, viče Alex. Stojim skamenjena, mirna kao i kamen na kojem stojim, samo mi srce divlja. “Gdje je?” – “Pod nogama ti je!” – “Otišao je nisam ga uspio uslikati! Imala je zmija šaru, može biti i riđovka, nisam siguran”, komentira Enver. Teške su mi sad noge. Dijelile smo kamen nakratko, a onda sam izula gojze, umočila noge i sve zaboravila!:)
Ponovo na Dvojnom jezeru…
Ispod stijene Bela skala…
Odmor na uvijek istom mjestu… U hladovini stijene je hladno kao u špilji. Srećko nas je sve nahranio perecima! 🙂
Nama posljednje, a zapravo prvo jezero zove se Črno jezero… Zašto? Jer je crno od crnogorične šume koja ga okružuje. Ovdje će nam se uskoro pridružiti ekipa sa Špičja. Već čujemo poznati “Heeelop!”, javlja Dubravko da su blizu.
20:00 Svi se zajedno spuštamo stazom Komarča. Sigurno da smo umorni, svatko na svoj način. Teška je to staza za uspon i baš me zanimalo kakav je pogled pri spustu. Opak je. Strmina. Bezdan. Sad treba više pažnje, a pri usponu samo snažne noge. Sretno smo se spustili prije deset.
Za kraj: Jeste li pratili Survivor? Ja jesam zbog naše Tene. Poligoni koje su imali u Survivoru ništa su u usporedbi s ovima koje je stvorila priroda, označili entuzijastični planinari – markacisti, za nas odabrao Dubravko Šalata, a mi ih prošli! 🙂
AvanturAna 