5:00 Dolazim na polaznu točku. Ekipa je već na okupu – stanujem blizu i normalno dolazim među posljednjima. Primam puno zagrljaja. Mislim da je to zato što na zadnja dva izleta nisam bila. Moram to ponoviti! 🙂 Vesela atmosfera u autu, kavica na odmorištu i začas smo u šumi na šljunčanom parkiralištu Titove vasi pored Tinčkove koče na 1070mnv.
8:30 Dan pomalo oblačan, u ruksaku kabanica, u glavi nada da nam neće trebati. Isto kao prije dvije godine kad smo išli na ista dva vrha, ali iz Ljubelja.
Alpe Karavanke su 120 kilometara dugačak planinski lanac, a karakteriziraju ga travnati vrhovi i lakša dostupnost. Prirodna su granica između Slovenije i Austrije. Pitam se: Spajaju li ili razdvajaju? Razdvajaju Slovence od Austrijanaca, no spajaju one koji ne žale znoja za uspon do zajedničkih vrhova.
Serpentina po serpentina, rečenica po rečenica penjemo se s nadom da ćemo se dići iznad oblaka, a nije lako filozofirati, mudrost svoju prosipati o npr. tajnama uspješnog braka pri konstantnom usponu kroz crnogoričnu šumu po kamenju i isprepletenom korijenju pod nogama. Uspjeli smo! Nalazimo se u sendviču iznad bijelih, a ispod sivih oblaka dok je pored staze najljepši od svih – cvjetni oblak. Fantazija! Bacamo se na koljena, uranjamo među bezbroj mirišljavih narcisa, Ela i ja, tražeći najbolji kadar, tražeći zlatni rez!
10:00 Roblekov dom je otvoren, nudi mirišljave štrudle od borovnica između ostalog, a ja biram klupu i Stol (2236m), u daljini tri vrha Triglava te Bledsko jezero s jedinim i najljepšim slovenskim otokom ispod čarobnog oblaka.
10:30 Prema vrhu Begunjšćice magla svuda magla oko nas, a mi se probijamo kroz nju jednostavnim puteljcima, blagim usponima sa živim sjećanjem na spust ovom istom stazom prije dvije godine. Kosa mokra kao da smo se kupali i super je – lakše se diše nego da je sunčano.
11:30 Na vrhu smo Begunjščice, te nježne planine zelenih travnatih padina koja rado prima i neiskusne planinare i školarce i sve nas.
Razbacali smo se na sve strane, vidici su divni usprkos ili upravo zahvaljujući oblacima.
Sonijini kolači od rogača i jabuka tope se u ustima.
Ovo je ujedno 6. izlet naše planinarske škole. Nema mjesta za paniku, nema razloga za strah … Ili možda ima?! “Jel’ netko danas prvi put iznad 2000 metara?”, čujem pita Jura, a vodičko uže pretvara se u kratko uže kojim se obilježava prvi dolazak na vrh iznad nove tisućice. Mislila sam da simboličan udarac po stražnjici nikako ne podržavam, no sad kad je uže u mojim rukama – to otvara sasvim drugi pogled na situaciju. 🙂 Pozdrav Ivanu!
Sve što je lijepo kratko traje…Spuštamo se do doma na Zelenici.
14:15 Iznad doma na Zelenici strši 90 metara visoka stijena, koju su 2015. opremili klinovima i sajlama te je tako postala najteža ferata Slovenije – Spodnji plot. Dugačka je 75m težinske kategorije E, no tu je i ugodnijih 120 metara težine D.
14:30 Ispred mene kavica. Neodoljivog mirisa koji krijepi i liječi od nakupljenog umora te aroma koja će mi dati želju i snagu za još jedan vrh danas, za Vrtaču. Neki će preskočiti ovaj uspon i čekati nas u domu pri izviru Završnice 20 minuta dalje.
15:00 Kroz šumu, kroz klekovinu, u magli, u znoju strmu stazu smjenjuje još strmija. Tek kratki predah izohipsom preko sipara.
Izlazimo na otvorene travnate padine pomiješane s poprilično skliskim kamenjem zbog vlažne zemlje. Kratka kamena ploha može biti delikatna ako se po njoj slijeva voda, no ne i danas.
16:00 Zvončići se već lagano zatvaraju, spremaju na počinak, a mi smo tek na usponu.
Obožavam ovakve kadrove kad staza jednostavno nestaje…Nema je…
Tu je i rijetka vrsta jaglaca – rozi jaglac.
16:45 Nekoliko je stjenovitih dionica gdje sam iza svake očekivala cepin sa sajlom, a nije ga bilo – samo je hladan vjetar sušio naše znojem natopljene majice.
Evo ga!
Voditi školarce na Vrtaču vrlo je hrabro – takav je naš Dubravko Šalata. 🙂
Vrh Vrtače je vrh s najljepšim obilježjem po mom mišljenju. Uski nazubljeni prostor opasan je za kretanje, a oštar vjetar kao da nas želi pomesti s vrha. Vidljivost je nikakva, a doživljaj apsolutno fantastičan!
Valja se nagraditi za ovakav uspon, a još je bolje ako te kolega iznenadi tvojim omiljenim pićem. 🙂 “Gle, kaj imam za tebe?”, govori Vedran i vadi bocu ledenog schweppesa iz ruksaka.
“E, daj me slikaj tu na granici dok sam s jednom nogom u Sloveniji, a s drugom u Austriji!”- “Nema frke , Gorane!”
Vrh Vrtače ostavljamo iza leđa.
19:00 Kod trećeg doma danas – Dom pri izviru Završnice. Opet smo svi na okupu jedni zadovoljni Vrtačom, drugi druženjem u domu. Nastavljamo zajedno sat vremena do automobila i još tri sata do Zagreba.
Danas nije bilo do posljednjeg daha, bilo je dvanaest sati i odlično do samog kraja!
AvanturAna 