“…buči, lomi, drobi, vitla, mota, svija, maše cvili. Malo stane, uzme preda’ onda opet disat’ ne da.” – Stihovi su pjesme Bura pok. Vlade Prpić – Prpe.
Slično je i danas u Baškim Oštarijama na Kubusu. Ovdje na prijevoju Oštarijska vrata puše uvijek ili barem uvijek kad sam ja tu. Ovuda prolazi cesta koja spaja Liku i Karlobag, a sagrađena je između 1844.g – 1850.g. Ponekad njome dođemo do mora i uspon započinjemo iz raznih sela oko Karlobaga – Cesarica, Lukovo Šugarje itd. Cesta je to značajna, vijugava, a savladava 1000 metara nadmorske visine. Toliko je značila lokalnom stanovništvu da su joj podigli spomenik – Kubus. Zovu ga još i Ura.
Ostavljamo cestu iza sebe i penjemo se na Basaču (1089m) grebenskim putem.
Ovo je 3. izlet naše planinarske školice i neki će se školarci danas prvi put susresti sa stijenama, upotrebom ruku, a kasnije i sa strahom od visine za koji nisu ni znali da ga imaju.
Bit’ će: “Bit’ il’ ne bit’, Velebit.”
Spuštamo se pored jedinog stada ovaca danas. Dubravko hoda prvi i marljivo miče puževe sa staze da ne stradaju. Penjemo se na susjedni vrh Vršak (1147m).
Vrijeme je oblačno i vjetrovito, a to je zapravo idealno za hodanje, puno bolje od vrućine. Sunčane naočale su tu da nas štite od vjetra, ne za stilski dojam. Iza nas su Dabarski kukovi. Njih još nisam u cijelosti prošla, a voljela bih.
Land art – žutocrvene umjetničke intervencije uz planinarsku stazu. Znao je ostaviti trag. Prpa.
Prema Prpinoj jatari idemo. Rakija Izuvača namijenjena svakom gostu je na svom mjestu lijevo ispred vrata. Mario otvara bocu, 0,03 je dovoljno za nas desetero. Izuva! Desno od ulaza visi kobasica – to nije za goste, očito je netko unutra.
Probudili smo Marka iz pd Prpa i kad je malo došao k sebi upoznao nas je s Prpinim životom ovdje i stihovima. Da, taj osobenjak poznavao je biljke, poskoke i puteve, knjige je pisao, a evo i stihove.
Prema Butinovači kamenim grebenom dobro markiranom stazom polako napredujemo.
Pitala me nedavno bliska prijateljica neplaninarka, za sad, što mi je najdraže u planinarenju. Prvo su to bile planine – vrhovi, putevi, vidici. Sad sam već nešto vidjela, razumijem razliku između Velebita, Alpi, otoka, znam što mogu očekivati na kojem području. Sad su mi važni ljudi, ekipa, prijatelji. Ako o nekima i ne znam koliko su im stara djeca znam kako reagiraju u teškoj situaciji, premorenosti ili opasnosti. U gruboj prirodi zapravo smo i mi prirodni. Tu smo ono što zaista jesmo. Sami sa sobom, a zajedno. Eto.
Dugo smo se zadržali, lijepo odmorili, daljina i oblaka nauživali, pojeli i popili. Treba krenuti. Ravni Dabar čeka, a ja mu se veselim. Pod crvenim krovom smješten je planinarski dom, a nekad je to bila škola. Škola puna đaka! U ovom surovom planinskom okruženju bilo je dovoljno djece za školu. Nevjerojatno!
Grlimo stijene Butinovačkog grebena objeručke. “Super vam ide, cure! Ne bojite se?”- “Ne bojimo se kad tebe vidimo, a i sama si rekla da se treba spustiti, da ne možemo tu ostati!” – smiju se vesele školarke dok rješavaju jedan po jedan kamen.
Fotogenični Široki kuk
iskoristili smo za naslikavanje.
Uranjamo u zelenilo šume.
Zelene se krošnje nebu pod oblake, a zeleni se i kamenje obavijeno vlažnom mahovinom. Strmo se spuštamo, klizimo do jezive istine. Krška jama bila je mjesto likvidacije ljudi. Ljudi su u ovakvim jamama nestajali. Tek jedna od jama, ne i jedina.
Kuk Čelinac – mamac za penjače ima nekoliko postavljenih smjerova.
15:45 Konačno pred planinarskim domom Ravni Dabar, a on je i dalje zatvoren zbog korone. Ma, neka je. Danas u društvu imamo dva rođendana, sedam kutija kolača, a u autobusu će se pokazati da ni to nije sve, dakle bolji izbor ne bi nam ni dom ponudio.:)
Sve smo pojeli i idemo dalje. Očekujem vidjeti napuštene kamene kuće, ali nisam te sreće. Jesu li srušene ili sakrivene ne znam. Uz stazu nailazimo na staro groblje Crni Dabar,
a nekoliko kilometara dalje na obnovljenu kapelicu.
U bunaru ima vode.
Bila je to šetnja kroz prošlost. Rado bih znala više o tadašnjem životu. Čitala sam malo. Sve je to do politike, vrlo malo do žitelja.
Idemo dalje…Nove misli potiskuju stare, uspon je. Treba se iz doline popeti na prijevoj Alaginac. Rado bih fotku na istom kamenu kakvu imam iz prosinca – to mi je fora, ali ništa od toga. Počela je lagana kišica i nije mi do zadržavanja na tom posebnom kamenu. Kratko je kišilo. Pokazali smo i pospremili kabanice. Ovaj tjedan tema predavanja u planinarskoj školi bila je obavezna oprema. Tako je iz pokaznog ruksaka na stol izvađeno i ponešto što nije s polica planinarskog odjela, ali pošto je siguran boravak u prirodi na prvom mjestu tako je i zaštita svake vrste dobrodošla! 😉 U autobusu smo pak vježbali vezivanje užetom – čvorove. Već vidim da će to biti kvalitetno osposobljeni planinari!
U sumrak dana smo u Baškim Oštarijama. Konačno sam u hostelu dobila juhu od medvjeđeg luka – iz trećeg dolaska i bila je izvrsna, vjerojatno neponovljiva, kao što je svaki boravak u Velebitu neponovljiv, svaka vožnja busom i naravno svaki trenutak u životu općenito…
AvanturAna 