30/4/2022
Tko rano rani – nema problema s parkingom kod Šoićeve kuće. Do prosinca 2016. godine to je bila dobro posjećena planinarska kuća opskrbljena hranom i pićem, a od tada je zatvorena.
Ugodno proljetno jutro, šuma svježe zelena, a noge odmorne i željne hodanja prpošno jurcaju prema ostacima obrambene utvrde Lipovec. Sagradio ju je Ivan Okićki 1250.g. na posjedu koji mu je za tu svrhu darovao Bela IV. zabrinut zbog napada Mongola. Bila je u upotrebi do sredine 17.st., a sad je kontrolna točka Samoborske planinarske obilaznice.
10:00 Na vrhu Oštrc uživamo u pogledu i suncu kao i Lastin rep.
Neki su nestašni pa ih Dubravko upozorava da ne švrljaju okolo je ovo poznato stanište poskoka.
11.00 Spuštamo se 5 minuta do planinarskog doma Željezničar. Rijetko imamo priliku za kavu i jabučnu štrudlu u planini u ovako savršenom trenutku. Primamljiv je i kolač Oštrc – dizano s redom rogača – maka – jabuke. Za one kojima je uvijek vrijeme za pivo tu je kraft pivo – Gorski biser.
Na ptičjem vrhu edukacija – orijentacija pomoću kompasa i karte jer ovo je drugi izlet planinarske škole.
Spuštamo se na Veliki dol na dom Ivica Sudnik koji će se uskoro sredstvima EU temeljito obnoviti.
Na velikoj terasi pod krošnjama starih stabala zabavljam se otkrivanjem zanimljivih kućica za ptice. Svaka je drugačija.
Ugodni šumski puteljci prilika su za duže razgovore, a mene zanima kako je bilo na predavanju u četvrtak koje sam propustila. Gost je bio legenda hrvatskog alpinizma Vladimir Mesarić (73). “Govorio je o Jugoslavenskoj ekspediciji na Mount Everest (8848m) 1979.g. koja je ispenjala potpuno novi tzv. – prvenstveni smjer. Postavili su 13 km fiksnih užeta. Jedan član skinuo je rukavice da sveže prijeko potreban čvor – svjestan da će mu se prsti smrznuti i tako vlastitim prstima platio uspjeh ekspedicije. Tada se na vrh popeo Stipe Božić.” – Prepričavaju mi svatko pomalo. “Skroz luda ekipa, a fizički izuzetno jaka!”, komentira Jura. Za tu ekspediciju zapadnim grebenom trenirali su 2 godine. To je i dalje najteži smjer na najviši vrh svijeta. Kakvi su to ljudi! Nakon toga osnovali su alpinističku školu u Nepalu.
13:30 Riječ po riječ i na vrhu Rancerje smo. Danas samo uživancija!
Šumom hodamo, odjednom vrh – Vrh Stražnik. Potaknuo je dječake na razmišljanje. “Ti si iskusan sportaš, Srečko, koliko je puta pristojno potapšati kolegu po guzi tijekom utakmice, ono , da ne pretjeram i, ono, koliko zapravo?”, interesira se Tomo napuštajući Stražnik.
Ovdje kao da drveće raste u paru,
a krošnje se grle…
Jesu li se ova dva stabla spojila ili razdvojila?
16:00 I tako malo pomalo, noga pred nogu – Japetić. Nije nas iznevjerio – sunčana terasa, pogled na Jasku i fina hrana – baš ono što nam sad treba. Moji okusni pupoljci uživaju u domaćem varivu od zelja i graha, a po zvukovima oko mene i kotleti s restanim krumpirom oduševljavaju.
Najviši vrh Samoborskog gorja krasi željezna piramida visoka 12m. Sagrađena je iste godine kad i 288 m viši Eiffelov toranj (1889. g.). Bila je smještena na Sljemenu do 1960.g. kada je premještena ovdje. Na vrhu ima mjesta za 30 osoba. 🙂 Isprobali smo!
Naići na šumu s poljem medvjeđeg luka čarobno je posvuda – na Velebitu, na Sljemenu a i ovdje. Volim ga staviti u salatu i u razne umake, a dio ću zamrznuti za štrudlu sa sirom ili s krumpirom.
Slika je različita, miris je isti, a način branja ovisi o trenutnoj inspiraciji. 🙂
Ovo je cvijet medvjeđeg luka. Sezona je pri kraju.
Đurđica – Cvijet prekrasnog mirisa, iako ne želim reći da miris luka nije prekrasan. Listovi su im slični, ali staništa odvojena. Ponekad ih netko zamijeni i kad bi taj netko pojeo 100g listova đurđica bila bi mu to, doslovno, posljednja večera.
Hodamo kanjonom Javoračkog potoka. Raslinje je kao da smo u tropskoj prašumi, tlo vlažno i sklisko, a žubor potoka glasniji od ptica .
Slap visok cca 10 metara biser je ovog područja, prvi put sam ovdje. Rado bih fotografiju ispred slapa, ali puno nas je i sklisko je kamenje u vodi…Moram doći ponovo…
Još 30 minuta do Šoićeve kuće. Hodamo zemljanom stazom u blizini kuća. “Polako i nježno hodajte da ju ne uplašite da ju i drugi vide. To je smukulja i nije otrovna.”, govori Dubravko, stoji na istom mjestu i pazi da ju netko ne nagazi. Nije me dočekala, zavukla se vješto u rupu u zemlji kad je osjetila opasnost, no Irena ju je uspjela uslikati.
Znači ovi mnogobrojni dražesni žuti cvjetovi koji nas okružuju su otrovni, a nama strah u kosti ulijeva pojava uplašene zmije?!
AvanturAna 