Grobničke Alpe – Obruč – Ćunina glava – Suhi vrh – Fratar – Sljeme – Grleš

10/4/2022

Sredina je travnja i trava u Zagrebu i okolici prigodno se zazelenila, a mi se vozimo kroz bijeli Gorski Kotar kao da je sredina zime. Aute ostavljamo u selu Podkilavac (320m) na novouređenom proširenom parkiralištu uz tablu :”Šuma može živjeti bez ljudi, ali ne mogu ljudi bez šume.”.

8:45 Prvi koraci vode nas pored prvog hahlića danas. Bezbojna, beživotna i tužna priroda, suprotna je našem dinamičnom koraku. Lani sam ovdje brala šparoge na kraju izleta, a ovim tempom ne bih ju mogla uočiti niti da je crvene boje.

Hahlić – lokva – pojilo za divlje konje.

Sinoć je ovdje padao snijeg i pretvorio prostranstva grobničkih Alpa u bajkovita brdašca. Ovo mi je prekrasno. “Lagano” se penjemo putem Podplaninom prema vidljivom nam Obruču – najvišem vrhu Grobničkih Alpi, no nije to meni lagano. Tri tjedna nisam hodala i to tijelo ne oprašta. Ujedno sam se opustila i osjećala kao da mi je pedeset jedna godina – što je istina, ali nije mi se to sviđalo. Radije ću se ovdje u dobrom društvu, gdje smo svi jednako stari, dobro oznojiti, izmoriti i ostati mlada. 🙂

Bijeli stjenoviti vrhovi podsjećaju na Alpske vrhunce opravdavajući naziv Grobničke Alpe. Naki kažu “Alpe za siromašne”, a ja bih rekla Alpe za početnike. Lijep grebenski put, gdje pažljivi izbor svakog koraka čini da nikakvim drugim brigama ovdje nema mjesta, djeluje meditativno i koliko god je teško lakše je od svakodnevice – ne pitam se bezbroj pitanja, ne mogu me razočarati prevelika očekivanja…Samo hodam…

Vrh Obruča (1376m) obilježen je mramornim križem.

Odlazeći s Obruča. U daljini Krčki most i Krk.

13:00 Ćunina glava (1157m). Iako znam da su vrh Fratar ljudi tako prozvali jer ima strme šumovite padine i golo tjeme te zbog toga nalikuje na fratarsku glavu ne želim uopće znati odakle ovome vrhu ime.

Kad se popneš na Čuninu glavu vidiš Obruč s kojeg smo došli i Dnić na suprotnoj strani.

Dok ekipa zbija redove za fotografiju na ovom simpatičnom vrhu u mojoj glavi Hladno pivo ponavlja refren “…toliko para i truda, a mlohava ćuna…” Nikako ga se riješiti.

Planinarski dom Hahlić dočekao nas je okupan suncem. Uvijek jedem u domu ako nešto nude da podržim njihovo postojanje. Ulazim u dom i pitam gazdu: “Što ste skuhali danas?” – “Imamo jotu, to je kiselo zelje i fažol, znate, i finu maneštru – varivo od puno svakojakog povrća s kobasicom ili bez. Što ćete?” Maneštru bez kobasice uzimamo i Alex i ja, 20kn porcija, a užitak konzumacije na terasi dok nas sunčeve zrake bockaju je neprocjenjiv. Dugo smo ljenčarili ovdje (cca 45min). Netko se žali da ga bole noge. “Imam ja flaster!”, nudi rješenje Jura. “Kaj će mi flaster?!”- “Za usta!”- Smijemo se!

S terase doma vidi se Riječki zaljev i otoci Kvarnera.

Krećemo dalje. Plan je proći između Suhog vrha i Fratra, ali Irena nije bila na Suhom pa se pentramo gore desetak minuta po nabacanom grubom kamenju. Jedan sasvim poseban uspon.

Spuštamo se istim putem i dalje prema Fratru. O, da i na njega se penjemo kad smo već tu!

Dvadesetak minuta za uspon ostavilo je traga, trebam odmor i hranu. Na južnim padinama prži nas sunce dok hodamo po suhom kamenju, a na sjevernim nam snijeg upada u gojzerice. Na vrhovima dere sjeverac. Bilo je i nekoliko snježnih pahulja u zraku. Sve u jednom danu.

Pogled s Fratra (1353m) dok jedem bananu.

Pažnju nam privlače visoke bijele stijene usred šume. “Jel’ se tu može popeti?”, pitam šefa. “Da, to je Špilja, može se popeti. To je u planu za dvodnevni izlet naše planinarske škole.” U školu ne idem jer sam ju završila, ali na ovaj izlet bih rado išla.

Područje je prekrasno.

Jedino cvijeće danas – nekoliko kukurijeka.

17:00 Grebenom se penjemo na vrh imenom Sljeme. Dubravko voli Sljeme i gdje god ga ima – vodi nas.

Spuštamo se na drugu stranu. Razgovor je utihnuo, šale presahnule…Umorna sam i nisam jedina. Približavamo se još jednom vrhu. “Recite, dečki, da ne idemo gore!”, obraćam se vodičima. “Ne idemo gore!”, spremno odgovara Jura. Jasno mi je što to znači, ali ipak se nadam!

Na vidikovcu vrha Grleš (1331m), područje Pakleno, stanje u nogama pakleno.

19:00 Dočepali smo se mekih travnatih proplanaka zapadnog grebena Mudne doli. Divotica! Sretna su stopala! Sretne oči pasu zlatnom travom pokrivene obronke, a vesele se uhvatiti zalazak sunca i konje. Da, konje još želim vidjeti danas!