12/3/2022
Prošlu subotu u Alpama na -10°C, danas na Jadranu na +10°C. Beskrajno sam zahvalna na tome.
Kava s prijateljima na odmorištu Brinje upotpunjena s Jasminkinim štrudlama prigoda je razveseliti Irenu i Juru rođendanskim poklonima. Nadam se da će uživati u Rostuharovim pustolovinama kroz Ljubav oko svijeta i Polarni san.
9:45 Na trajekt Jadrolinije Prizna – Žigljen stižemo vrlo precizno, nisam stigla ni brod fotografirati, a vožnja od 15 minuta taman je pobudila ono poznato uzbuđenje plovidbe. Savršeno je sunčano jutro. Bura je otpuhala oblake, a i sigurnost tjedne rutine. Sada nezaustavljivo plovimo prema novim vizurama, uzbuđenjima, iskustvima…
Mjestašce Metajna posljednje je prije golog kamenjara na koji idemo. 25-ero nas je danas, a slavljenici predvode. 🙂 Kavalirski noseći u ruksaku Irenine kolače Jura konstatira da je danas Dan žena na Marsu jer je samo 6 mladića u društvu.
U sivom kamenjaru neočekivano je puno cvijeća. Ljubičice i šafrani. Čekajući savršen šafran, ostala sam bez ikakvog, ali barem imam ljubičice. Tako je to i s puno važnijim stvarima u životu…
12:00 Zastajemo kraj neobičnih kamenih gromada nalik vulkanskim stijenama Tenerifa. Neodoljivo je popentrati se ovim grubim, skoro crnim stijenama. Kanjonom se spuštamo prema prvoj uvali danas, Uvali Seline.
Na najviši vrh ovog dijela otoka Teplice (206m) popeli smo se u kratkim rukavima kako i pristoji ovom ambijentu, a kako pristoji svakom vrhu – vadimo zastavu za zajedničku fotografiju.
Odavde gledamo jednu od najljepših uvala Jadrana Uvalu Beritnica i stijenu Stogaj.
Karakteriziraju ju tri ogromne stijene u moru. Čine se male, ali nisu. Iznad plaže dominira stijena Stogaj i nudi 20 penjačkih smjerova. Najduži je 60m. Prekrasna je, provokativna, nedodirljiva. To je za extremiste, a mi to nismo. 🙂 Mi se kotrljamo po nezgodnom kamenju vrlo strmom “stazom” u Uvalu Slana na feratu.
Ugodno smo se porazbacali po plaži. Spustili ruksake, opružili tijela kako to već na plaži biva. Sunce grije, more bliješti, vrijeme je stalo, samo je Irena u pokretu – obilazi nas i nudi kolačima. Dolazi i ekipa PD Medvednica. Jedan od njih će proći feratu, a drugi je samo dodirnuti. Polako se nervoza uvlači u naše redove. – Jesam dobro stavila alpinistički pojas? Jučer sam ga kupila. – Je li mi paničar dobre duljine? – I pitanje svih pitanja – Što ako neću moći? – Pomažem koliko mogu. Razumijem ih. Lani su se i meni ruke znojile, no bilo je jednostavno s paničarem od 40cm plus y za svaki slučaj.
Sveukupno je to 100 metara sajlama i željeznim gazištima osiguran put 2 metra iznad mora dubokog 1 metar. Čitavu trail stazu, možda najljepšu u Hrvatskoj, kao i feratu osmislio je Šimun Cimerman 2019. g. – jedina je koja ide iznad mora. Nije opasna, ali traži opremu i dobru strategiju. U protivnom – rješenje je skok u more.
Dudo i Jura u prvoj grupi odvode najželjnije njihove pažnje sa sobom. Dugo je to trajalo, a nismo ih mogli vidjeti. Svakakvih se povika čulo. Od “Ajme meni!” do “Je*o te život!”
Konačno znak da može krenuti druga grupa. Krećem, željna stijene žustro hodam iznad mora. Uzbudljivo je to, da. Tijelo visi unazad, ispred mene sivožuta stijena, a ja se sigurno ljuljam u alpinističkom pojasu. Treba se podići na ruke kod svakog prekopčavanja karabinera i nije lako, peku mišići ruku, no ide to.
Na drugoj strani skidam opremu i hvatam se fotografiranja. Mijenjam pozicije i uzimam izjave od onih na sajli, dosta su proste pa ih ne pišem. Uglavnom – koliko je tko bio nesretniji na sajli – toliko je sretniji na kraju. 🙂
O, evo Irene! Ovaj ruksak što je vuče prema moru težak je zbog šampanjca. To nije dala dečkima da nose, sigurno je sigurno.
Posebni komplimenti Borisu! 80 mu je godina. Pa gdje toga ima!
A voli i pomoći!
Evo zašto uvijek imamo dva vodiča:
Jednog da otvori šampanjac, a drugog da ga natoči.
Najljepša plaža na kojoj ću ikad popiti šampanjac! Vrijeme nije moglo biti bolje pogođeno. Ushićeni jer smo prošli feratu nazdravljamo Ireni, Juri i svima nama.
I tako dalje…Uvalom Malin gdje smo se lani kupali, a danas točimo pitku vodu, jedino mjesto na ovom dijelu otoka.
Pored križa koji označava konclogor Slana iz 1941.godine. Pretužno.
Hodamo plažom Beritnica, pored penjališta Stogaj sad već gledajući na sat. Žurimo.
19:50 Trpamo se u aute. Trajekt isplovljava u 20:00 i neće nas čekati, osim ako: “Halo, Jadrolinija Žigljen? Vozimo se prema vama iz Metajne, pet automobila, 25 ljudi i bojim se da nećemo stići na vrijeme. Biste li nas mogli pričekati koju minuticu?” – “Bit će sve u redu.”, dobila sam obećanje nakon još malo moljakanja. Prvi kotači Juričine Honde su na trajektu u 20:02, Dudo još kupuje karte i u roku 3 minute na okupu smo. Svi kao jedan, uspjeli smo!
AvanturAna 