23/2/2022
Brdo koje nam je nadohvat ruke kad smo gotovi s poslom, kad je ručak pospremljen, a kuhinja čista. Udobnost dnevne sobe i veliki ekrani zovu, ali zov društva je jači – srijeda je.
Sjedam u auto kod Lili, a evo i Dubravka: “Bok curice!”, lijepo je čuti. Razgovaramo o djeci, a jedina mi je briga da zvučim normalno iako mi je fokus na proslavi iznenađenja povodom njegovog rođendana, koji je za par dana, a fešta večeras. Trebamo što prije doći do tornja i onda ga usmjeriti prema planinarskoj kući Junac na Činovničkoj livadi jer je tamo ekipa…On često da nas motivira kaže: “Ajmo još malo, ćevapi na vrhu već miriše!”- zato mu danas želimo prirediti ćevape na vrhu!
18:00 Kod Šestinskog lagvića se okupljamo. Posebno je vesela atmosfera, 25- ero nas je. Sunce je na zalasku, temperatura u laganom plusu, a vođa je taman danas motiviran da nas temeljito prošeta po našem brdu: “Najmanje 1000m visinske vam obećajem, krenimo!”
Prema Medvedgradu stazom br.12 idemo tempom kao da nas krdo veprova goni! Dignem konačno pogled s blata i vidim prekrasne osvijetljene zidine Medvedgrada, no ne želim zaostati i zato sad nemam fotku, a bio je savršen kadar. Prva pauza i detaljne upute brižnog vođe: “Ajmo, skidanje cure!”. To je za nove samo, mi hodamo u istim majicama kroz sva godišnja doba.
“Danas svi brzo hodaju, opet si im ćevape na vrhu obećao?”, pitam, tj.provociram. 🙂 Idemo dalje, ali zašto se spuštamo? Negodujemo. Mimoilazimo se s grupom Po šumama i gorama koja ide na Grafičar. Biciklističkom stazom Enduro “BK Opušteno” te preko vrha Brestovac (862m) stazom 52 HPD-ovim putem letimo – nimalo opušteno, nimalo. Pored visibaba i jaglaca prolazim bez zaustavljanja da ne potičem usporavanje. Zastajemo da pogledamo Zagreb i skupimo se. Dok jedva dolazim do daha, pogled je to koji oduzima dah!
20:00 Toranj svijetli, gotovo smo na istoj visini, zadovoljna sam, ne kasnimo puno, ali ne, mi se udaljavamo, spuštamo, dok nas ekipa čeka i ćevapi se hlade. “On ide na Mrcinu!”, zabrinuto govori Irena. Gledamo se. Treba djelovati.
“Čuj, boli me list lijeve noge, ja ne mogu još i Mrcinu pregaziti danas, a i ovi iza mene lipsaju. Ajmo samo prema tornju!”, podmećem leđa. Okrećemo se i stojimo odlučno. Gle čuda, uspjeli smo! Dubravko se vraća. – “Ne znam kaj vam je danas…”
Od tornja do Činovničke livade vodi Irena. Da je do Dubravka preko 500 Horvatovih stuba bismo išli samo da izbjegne proslavu, mislim da sad već sluti. Idemo zasniježenom skijaškom stazom. U planinarskoj kući Junac je mrak. Hmm, zašto? Dubravko otvara vrata. “Sretan rođendan!” Vrišti iz mraka odbor za doček na čelu s Jurom i dalje sve ide glatko. “Jel’ ti kaj bilo sumnjivo?”, pita ga Jura. “Da, kad nisu htjeli na Mrcinu, a znam da bi išli za mnom kroz trnje, granje i svako sranje, a sad ne idu!”
Ćevapi su planuli, a delicije zagorske delegacije itekako su dobro došle kao i domaća kapljica te je Lirum, lirum larica, naj se pije zdravica bolje tekla s usana…Nisam to čula uživo valjda 20 godina.
Kol’ko kapljic tol’ko let, daj nam Bog na svet živet!
Srećkova čestitka sve nas je nasmijala, pročitala ju je Irena.
Od velebitskih pašnjaka preko jadranskih otoka, sve do ponoćnog prelaska ledenog potoka.
Svejedno je njemu Jalovec il’ Ojstrica, za njega je sve to slavonska ravnica.
Neki su u jaknama, a neki u majicama, na čelu je uvijek čovjek u tajicama.
Planine on voli cijelim svojim bićem, al’ nemojte ga nuditi alkoholnim pićem.
Na vrhu slijedi fotkanje, a on kao da bunca, naizust izgovara ime svakog vrhunca.
Planinari se uvijek, bila zima ili ljeto, znamo da zove Lidija kad čujemo A je to!
Ako dan započne u Logarskoj dolini, zna se da završava u Zmajevoj votlini.
I sve dok sunce žeže, snjegovi padaju, a vjetar puše
planina će uvijek ostati dom njegove duše!
Nekako smo podijelili izvrsnu tortu na 30 šnita i bilo je baš taman. Vrijeme leti. Treba se i vratiti ili kako Branka predlaže – pričekati jutro i biti prvi koji će se spustiti novom žičarom. Ujutro se pušta u pogon. Ne, to nećemo biti mi. Zahvalili smo se gazdi, Zlatku Janegi – predsjedniku planinarskog društva Junac, na gostoprimstvu i sretno zaključili da je proslava rođendana uspjela.
Laganim nožicama vedro gazimo sljemenskim puteljcima po 14 zavoja strme Mrcine jedne posebne, neponovljive srijede. Pored elegantnih visibaba i prpošnih jaglaca, pored Kraljičinog zdenca te stazom Miroslavec polako ali nezaustavljivo ulazimo u četvrtak…
“Hvala vam! Vi znate da vas sve volim!” – ” Da? Kad smo se penjali na Sljeme nije tako izgledalo!”, komentira netko, a svi se smijemo. 🙂
AvanturAna 