Vozimo se pored Bleda, najljepšeg slovenskog jezera. Na odsječenoj stijeni stoji moćni Bledski dvorac, nasred jezera kao najljepši lopoč cvate jedini slovenski otok, a mi idemo dalje. Dalje uzduž cijelog Bohinjskog jezera, mnogima ljepšeg jer je manje ušminkano, nedirnuto, do mjestašca Ukanc (653m) gdje ostavljamo aute (10€) i protežemo ukočene nožice. Brzo će se one razgibati.
8:45 Iza sebe ostavljamo planinarski dom Savica i stijenu Komarču kroz koju je vješto osiguran strmi uspon do doline Triglavskih jezera.
Našu stazu do vrha Komne sagradila je austrougarska vojska za svoje potrebe, nije zbog nas planinara. Vozili su ovuda haubice i ranjenike. Bila je gore bolnička i vojna baza. 1932. je otvoren dom pod Bogatinom, a 4 godine kasnije dom na Komni.
Savladat ćemo ukupno 48 blago nakošenih serpentina. Nema razloga za paniku, nema mjesta za strah, tek je počelo… I baš se dobro osjećam
jer vrijeme je na našoj strani!
U velikom broju smo se okupili danas. Vrijeme je savršenih -5°C, poneki dekorativni oblačić i puno veselja.
Dom na Komni otvoren je cijelu godinu, ima 21 sobu i ukupno 70 ležajeva. Ma, ima i kuhinju, no sad nam je još rano za objed tako da samo sjedamo vani na terasu i vadimo tople čajeve iz ruksaka, poneki sendvič. Za ulazak treba skinuti dereze, to je gnjavaža, a pogled s terase na zasniježene Alpe i Bohinjsko jezero ne želimo si uskraćivati. Stopljeni smo s prirodom. Pitaju me u ZG jel’ imam ozebline. Ma, kakva ozebline?! Tek povremeno obučem jaknu, u flisu mi je pretoplo. Uglavnom smo u pokretu, sunce nas grije i nema zime.
12:00 Kod Koče pod Bogatinom, 15 minuta dalje, na brdašcu je postavljen spomenik žrtvama rata. Kojeg? Jasno je po godinama, no je li to važno? Svaka žrtva rata je suvišna.
Danas je dan bez napora, puno naslikavanja i čisto uživanje u čistoj prirodi. Upravo mi takvo planinarenje nakon Turskog žlijeba prošli vikend i odgovara.
“Jel’ se morem s tebom slikati da bum jenput i ja na blogu?”, pita zafrkant Tihi. Jednom nam je autobus popravil na povratku sa Zavižana, pa su ga pitali jel’ automehaničar po struci, “Ma kakvi, ja sem ekonomist.” I je. Pridružili su nam se i supruga Marina i frend Jura iz Hpd Gradina iz Konjščine. Ekstra duhovita ekipa. Smijeh je imati ih kraj sebe. Srećom dobri su si i s Hrvatima. 🙂
Lagane dereze zamijenit ćemo pravima, a štapove cepinom. Do Bogatinskog sedla idemo. Čini se velik uspon, ali nije. I dalje idila. Bila je ovdje lavina, no sad je smrznuto. Dio grupe odavde će se vratiti u dom i tamo nas na toplom čekati.
Vrijeme je, definitivno, na našoj strani!
Ambijent je dvobojan, pa smo dodali malo boje crvene…
Po grebenu prema Vrhu nad Gracijo se blago penjemo. Snježna kora je čvrsta i dereze se savršeno hvataju. Valovita brdašca čine kao da hodamo po oblacima.
15:00 Vrh nad Gracijo (1917m) je obli proplanak nad dolinom Gracija s otvorenim pogledom na dolinu Triglavskih jezera. Poput konfeta lete čestice snijega nošene oštrim vjetrom u oči i šibaju nas.
Bilo bi lijepo nastaviti dalje, no vrijeme je za povratak. Vraćamo se istim putem. Sunce se lagano spušta, nebo mijenja boje, osmijeh na licu ostaje.
Opustili smo se u ugodnom ambijentu tradicionalnog drvenog interijera Koče pod Bogatinom. Glasni smo i gladni, a malo je kuhane hrane ostalo jer je ovdje danas bila ludnica. Lako dostupan dom u Alpama otvoren zimi cilj je mnogima. Prihvaćam gulaš (8€).
U vrijeme 1. svjetskog rata bila je ovo bolnica, a 1932. otvoren je planinarski dom s 11 soba i 42 ležaja. Sjedim za stolom do prozora. Spustio se mrak. Bilo bi lijepo ostati i ujutro se zaputiti u dolinu Triglavskih jezera… Doći će i to. Polako i temeljito pripremamo se za izlazak na zimu. Dereze na noge, lampa na glavu i sve potrebno za ugodno, toplo i sigurno spuštanje po istih 48 serpentina.
Svijetle nam mjesec, zvijezde, a i sam snijeg. Tišina. Na stazi dva crvena lampaša. Na žalost prošli tjedan dva su iskusna planinara ovdje stradala. Drugi pomažući prvom. Možda su krenuli popreko i odsklizali ili jednostavno nisu bili na pravom mjestu kad se sreća dijelila. Ne znam…
Tehnički smo se spustili lako no puno je koraka u nogama (25 km i 1500m uspona), a puno je i željeza na teškim zimskim gojzama. Veselim se Bledskim kremšnitama.
Dubravko savršeno poznaje slovenske planinarske staze, no polako otkriva i dobro poznavanje birtija. Zmajeva votlina je umjetnički nenadmašna no i Bledska Gostilna pri planincu ima se čime pohvaliti.
Jednu prostoriju ispunili smo i fizički i zvučno. Jedva se konobarica provukla. Nemaju kremšnite. Šmrc. Što to nosi ljudima na velikim tanjurima? Hoću to i ja! Nas tri podijelile smo porciju tek toliko da probamo i dobro da jesmo jer bih inače ostala u uvjerenju da sam propustila nešto genijalno. 🙂
Vrijeme je i dalje na našoj strani, Jura mirno vozi, vidljivost je dobra, u Zagrebu smo točno u ponoć, a ovo je još jedna moja stranica dnevnika…
AvanturAna 