16/1/2022
5:00 U autu sam s poznatom ekipom. U prtljažnik je jedva stala sva naša planinarska oprema. U svakom ruksaku su uz osnovni sadržaj – dereze, mini dereze, pojas, kaciga, cepin i štapovi. Da, sve nam to treba za predviđeni uspon na Tursku goru i još puno više od toga – izvrsna psihofizička kondicija.
Probudila sam se dobrog raspoloženja, ništa slično emocijama s kojima sam usnula, a usnula sam samo zahvaljujući malom zelenom normabeliću. Naime, želudac mi se grčio pri pomisli na moguće loše scenarije u famoznom Turskom žlijebu, a onda je navečer u grupi osvanula objava da se na Brani poskliznuo i smrtno stradao mladić. To je susjedni vrh, posjetili smo ga u lipnju, još je bilo dosta snijega. Ići ili ne ići??? Je li to izazivanje sudbine ili život treba živjeti? Filozofska pitanja bez točnog odgovora. Spremila sam ruksak i popila tableticu…
8:30 Ulazimo u Logarsku dolinu. Ne mogu ju prepoznati. Sakrio ju je snijeg. Netko je ukrao boje, ali tu su Krofička, Ojstrica, Planjava i cestica koja vijuga ispod Kamniško Savinjskih dvotisućnjaka. Izlazimo iz auta za fotografiranje. Uvijek na istom mjestu. Imam već dvije od prije kad smo išli na Krofičku i lani na Mrzlu goru.
9:00 Dalje ne možemo autom. Parkiramo se blizu doma Planincev v Logarskoj dolini (850m) u idili ispod visokih zasniježenih smreka. Jedem trokut hladne pizze, gotovo mi zapinje u grlu i pijem topli čaj. Kasnije samo energetska pločica iz džepa i dekstroza, a tekućina mora biti na dohvat ruke. Pauze će biti kratke, nema stajanja. Sendvič tek kad izađemo iz Turskog žlijeba – detaljne su upute vođe.
Mini dereze i štapovi su za sada u igri. Prolazimo većim dijelom Logarske doline očišćenom snježnom cestom. Pored mene hoda mladi simpatičan slovenski par. Pitam ih koji im je cilj danas. “Turska gora”, kažu, “ako snijeg bude dobar”. To me baš ohrabrilo.
Penjemo se do slapa Rinke, visok je cca 100m. Tu je i kafić Orlovo gnijezdo na atraktivnom mjestu.
Prelazimo zaleđene potočiće preko zaleđenih mostova i dalje zaleđenim drvenim stepenicama. Ljeti je to turistička staza, a sad baš i nije. Do izvora Savinje već sam sve skinula sa sebe i vruće mi je kao da je ljeto.
10:45 Frischaufov dom na Okrešlju (1370m) sagrađen je prvi put 1867., a 1907. ga je uništila lavina s Mrzle gore. Ponovo je podignut dvije godine kasnije, no 2019. ga je uništio požar. Sad je opet u fazi obnove.
Pored doma se fotografiramo da se vidi Brana i Kamniško sedlo, a da smo htjeli i Planjavu netko bi morao u dublji snijeg.
11:15 Vrijeme je da lagane dereze zamijenimo pravima, stavimo pojas za mogućnost navezivanja i kacigu, a štapove zamijenimo cepinom. Sve to pored stijene sa spomen pločama nesretnim smrtno stradalim planinarima. Da, opet podsjetnik na opasnost ovog područja.
Penjemo se i teško je kondicijski, no snijeg je izvrstan i osim povremenog zabavnog proklizavanja nema razloga za brigu. Za 1h30min bit ćemo na ulazu u Turski žlijeb. “Ovo uopće nije problem. Baš sam se nepotrebno bojala.” – “Da, zasad super napredujemo.”, slaže se Neva. Pored nas jure turno skijaši ili se penju sa skijama na ramenu. “Ovi su još luđi od nas!”, komentiram.
13:00 Podloga se mijenja, postaje čvršća. Kod kamena prije ulaza u Turski žlijeb formiramo dva naveza. Prvi vodi Dubravko, drugi Jurica. Ja sam u prvom. Vidi se izlaz i nagib se čini prihvatljiv. Vidjet ćemo. Desno imam jasan pogled na Mrzlu goru, čak na najnezgodniji od mnogih nezgodnih detalja – mostić. 🙂 Lijevo je Kamniško sedlo između Brane i Planjave i izgleda sasvim drugačije nego kad sam tamo bila. Hm, snježna kora pod nogama je sve čvršća. U stopinke koje Dudo radi stane tek malo više od prvih zubaca mojih dereza. Cepinom jedva probijam snijeg. Kraj se ne nazire. Gledam samo bjelinu pred sobom i marljivo ponavljam iste pokrete. “Vjeruj derezama, one te drže.”, govori Dudo. Ako može on, mogu i ja. Peku me listovi. O, izlazim na ravnih metar kvadratni. “Čovječe, ovo je bilo… ludo! Kako ćemo se po ovome spustiti?” – “Nećemo se tud spustiti. Ovo je bila vježba. Dva metra lijevo je mekši snijeg, ne brini!” Što reći?!
Dok čekamo drugi navez da se popne dolaze trojica odozgora i dvojica se odmah bacaju u rikverc kao Rose u Two and a Half Men s Charlijevog balkona. Treći okoliša i klima glavom, boji se: “Nije to za mene. Oni su alpinisti, j* se njima!” A mi? – pitam se.
14:00 Još jedna dionica i izlazimo na sedlo u drugi svijet gdje sunce sja svojim najsjajnijim sjajem, gdje je bjelina snijega u nestvarnom kontrastu s najplavijim mogućim nebom, a tišina pucketavog snijega zaglušujuća. Božanstveno!
Još pola sata do vrha. Slovenski par se upravo spušta, pozdravljamo se. Snijeg blago pucketa od djelovanja sunca, a to znači da je loš za hodanje, objašnjava mi Dudo. Nema veze. Grebenski put je apsolutno bajkovit, samo su moje nožice umorne i vrućina me ubija. Cuclam snijeg, trljam njime vrat i ruke.
14:45 Konačno na vrhu! Rinke – Skuta – Grintovec – Brana – Planjava – Mrzla gora. Piknik na snijegu. Konačno mamin faširanac i izvrstan vrući čaj!
Vjera da će sve biti dobro bila je jača od straha, zato sam sada tu.
Ma da, znam da se treba i vratiti, znam. Greben je i dalje božanstven.
16:00 And here I go again / Whitesnake/ but I’m not alone
Da je lako – nije. Oprezno – maksimalno. Tri sigurne točke. “Vjeruj derezama, one te drže.”, ponavlja šef. Držim se za snijeg – di ćeš bolje?! Pratim postavljene stopinke. Da, malo ima duže noge, ali nema veze. Pazim na uže. Pazim na udaljenost. Sad je koncentracija najvažnija. Poslije ćemo se opustiti u Zmajevoj votlini. Znate taj kafić? Tko je jednom ušao – ne zaboravlja ga. Ja jesam. Ne znam hoću li koju fotku pridodati. Kao da se spuštam po ljestvama od snijega.
Mjesec čeka svoj red. Spušta se noć. Kod kamena gdje smo stavili dereze sad stavljamo naglavne lampe. Sad to više nije opasan teren, no to ne znači da se ne može pasti, sanjkati potrbuške, vrtjeti i sljedeću u navezu za sobom povući… Da može se, ali sad je to urnebesno smiješno. Kaže Mario “Izgledala si kao Pingvin Pingo u crtiću!” 🙂
Danas smo se posebno povezali – užetom. “Bilo je to pomicanje granica za svakog od nas”, složili smo se na kraju ludog dana u ludoj birtiji uz zdravicu: “Živjeli jer smo preživjeli!”
AvanturAna 