8/1/2022
Klek – kolijevka hrvatskog planinarstva. Zašto? Jer je ovdje djelovala prva škola hrvatskih alpinista, a nakon druženja u ogulinskoj kavani osnovano je Hrvatsko planinarsko društvo u Zagrebu 1874.g..
8:30 Selo Vitunj, malo iza Ogulina, dočekuje nas opušteno u nježnom snježnom ogrtaču. Temperatura je ugodnih -5°C bez vjetra, a očekuje nas pet sati do vrha Kleka i tri sata spuštanja do palačinki u Ogulinu. Veselim se!
Najprije idemo na brdašce do ostataka starog grada Vitunja koji je služio Frankopanima za obranu od Turaka, a meni kao podsjetnik na prošla nemilosrdna vremena kad se živjelo puno teže, a život vrijedio vrlo malo.
Gledamo Klek i dolinu Dobre prema Ogulinu.
Laganim korakom lepršamo snježnim stazama koje nam utiru naši vitezovi dugih nogu između rasplesanih smreka u snježnim krinolinama i ispod razgranatih stabala bukve na kojima i najmanja grančica posjeduje savršeno proporcionalnu količinu bjeline.
Snijeg pod nogama je mekan, sipak, čist. Ne vidi se lišće. Nema vjetra. Nema tragova u snijegu.
I nebo je bijelo. Nema plavetnila da unese dinamiku u ovaj crno bijeli svijet.
Vidim nježne tragove… Vjerojatno zec. Gdje li su ptičice? Možda na nekoj grani sjedi vrapčić i čeka sunce kao na staroj božićnoj čestitci.
11:30 “Dođi naprijed, Ane!”, zove me jedan od vitezova. – “Teško ti je prtiti snijeg pa da ti pomognem?”, pitam. “Ne, nego da bolje vidiš gdje si proljetos brala medvjeđi luk, a na sljedeći izlet na Konjevaču donijela štrudlu od njega.” Da, prisjećam se. Bila je to nepregledna zelena površina karakterističnog mirisa, nije bilo slobodnog mjesta za nogu. Brzo će se to ponovo zazeleniti. Hodam malo prva. Ljepše je, predivno, ali nije lako.
Pojavljuju se stijene u našoj idiličnoj šumi. Ako je dosad šuma bila čarobna, sad je začarana. Da li zbog stijena ili zbog gustoće i raznovrsnosti stabala, ne znam ali drugačija je.
12:00 Izbor puteva je “lakši” ili “teži”. Drugi put sam ovdje i pitam se hoću li ikad upoznati lakšu varijantu. Malo penjanja po stijenama, zatim poprečno po strmim padinama, a oprezno kao po jajima. Neki se boje visine, no dobro im ide. Polako će strah nestati. Već vidim napredak.
S grebena kroz zasniježeno granje otvara se pogled na dolinu rijeke Dobre, a zatim na Klečice. Uspon na Klečice je feratica po stijeni, njome se danas nećemo zabavljati. Meni je danas sve lijepo i lako, nakon Samoborskog gorja prije dva dana ovo je wellness.:) Nema većih uspona i nema blata.
13:00 Pod impresivnom stijenom Kleka smo. Visoka je cca 200m. Mogli smo do ove točke doći i za sat vremena iz Bjelskog, no to nije naš stil. Do vrha nas dijeli petnaestak minuta putem osiguranim debelim konopcem i sajlom po zasniježenim drvenim stepenicama i kamenju. Sklisko je, treba biti oprezan.
Izlazimo na otvoreni plato Kleka u gusti, gusti oblak. Ovdje se u olujnim noćima okupljaju vještice i plešu. Ludnica!
Za sad smo samo mi! Lako je sad zezati se, no bilo je to mučno razdoblje 17-og st. za žene, naročito za siromašne. Sumnjalo se da su se za olujnih noći ovdje okupljale vještice, utjelovljenje nemorala. Gozbom je predsjedao sam Nečastivi, a plesalo se demonsko kolo. Progon vještica sredinom 18.st. zaustavila je Marija Terezija naredivši da se svi slučajevi moraju najprije donijeti njoj na uvid.
Za spuštanje stavljamo dereze.
Pridržavajući se za uže sretno i spretno se spuštamo istim putem. Nad nama visi tisuće siga, srećom minus ne popušta pa ni sige. Da je drugačije ledeni šiljci bili bi puno veća opasnost od klizavog terena.
Stižemo u topli planinarski dom , vadimo sve iz ruksaka, a domaćin nas nudi izvrsnim kuhanim vinom (10kn). Dom je otvoren samo vikendom. U potkrovlju se može prespavati, a u kuhinji nešto skuhati, no nema gotove hrane.
15:00 Povratak Ferdinom stazom. Mislila sam da je najljepši dio puta iza nas, a onda se pojavilo sunce i donijelo nam dodatnu energiju, polet i pogled na Klek. Vrtimo se u svim smjerovima hvatajući kadrove plavog neba i nježnih, blagih obronaka s osmjehom na licu.
Puno je legendi o Kleku, meni najdraža je da se bog Klek previše motao oko žene boga Peruna te ga je ovaj strijelom pogodio u petu i skamenio. Tako je nastao Div koji spava.
Bit će to sveukupno 25km uz 1200m razlike pri usponima.
18:00 Projurili smo kroz božićni ambijent Ogulina i uletjeli u poznati ambijent kavane Frankopan u istraživanje tridesetak vrsta što slanih što slatkih, a sve redom izvrsnih, palačinki. Poznate Frankopan s čokoladom, sladoledom i šlagom, s borovnicama, šumskim voćem ili slane zapečene sa špinatom i vrhnjem, a moj izbor su danas Maštovite – zapečene sa sirom, a punjene povrćem i pršutom…Sljedeći put mogli bismo obrnuto – prvo u Frankopan, a zatim dalje!
AvanturAna 