6/1/2022
Cijelu noć je padala kiša. Kako u Zagrebu tako i u Samoboru. Što očekivati u Samoborskom gorju ako ne blato, možda tek malo snijega po vrhovima.
7:40 Aute ostavljamo u simpatičnom naselju Rude podno pitomih Samoborskih brega, a tik pored birtije. Ulazimo li? Ne, nismo niti provjerili je li otvorena. Ruksak na leđa i put pod noge. Grabimo krupnim koracima prema Plešivici. Strmo je i blatno. Ma kakvi pitomi bregi!? Veseli me tek lagano zasniježeno okruženje. Prvih pola sata uvijek je najteže, tješim se. Selo Kotari. Dižem konačno pogled s gojzerica i gledam odakle smo došli.
Grebenom Plešivice sretno gazimo dvadesetak cm svježeg snijega. Baš nikog ne srećemo putem. Sva ova bjelina je samo naša. I snijeg i gusta magla i oblaci, sve je to jedna cjelina, jedna tišina. Ne čuje se pjev ptica, ne šušti lišće, ne krcka granje pod nogama. Najglasnije u šumi je moje srce, teško pratim ovaj ritam uspona.
Grebenom dolazimo do najviše točke koja je obilježena metalnom piramidom visokom 5m i geodetskim stupom.
Spuštamo se prema Kleti Poljanica. Sklisko je. Danas ćemo naučiti da nije važno koliko puta padneš, već koliko puta ustaneš. 🙂 Ja ću danas ustati dva puta – jednom iz snijega, drugi put iz blata, a Mario Š. će postati majstor piruete u blatu. Da, na blatu se pada kreativnije.
Klet Poljanica je restoran smješten u lovačkom domu. Bojimo se da je unutra ugodno toplo, pa ne riskiramo ulaskom nego jedemo vani s nogu. Imam hladne palačinke sa sirom od jučer, ne valjaju ništa i vrući čaj iz termosice, ne najfiniji.
Gajev kamen je kamen u šumi na hrptu male Plešivice na 630mnv na koji je povodom stote obljetnice rođenja hrvatskog preporoditelja Ljudevita Gaja uklesan natpis “Slava Gaju 1809. – 1909.”
Doklizali smo blatnjavom bob stazom do “Maričkinog mlina” koji je postao lovačka kuća i malo otpočinuli. Čini se da se stalno odmaramo. Samo se čini. 😉
Prema Japetiću se penjemo, penjemo i penjemo. Zastajemo kraj putokaza “Sveta Gera 10h”. Hm…Zanimljivo! Možda jednom.
Snijeg je sve dublji. Hodamo jedan iza drugog uskom upravo utabanom stazom. Malo pomalo zaostajem sve više, ne mogu ih pratiti. Samo je Marin iza mene. “Odi ispred, sigurno želiš ići brže.” – “Ma ne, neću ti oduzeti želju za životom!”, smije se. I u pravu je. Kad sam zadnja, a dajem sve od sebe najradije bih samo sjela i ostala.
Malo ću zastati u ovom predivnom okruženju. Tu je i Neva.
Čujem glasove koji ne dolaze od naše družine. Srećemo planinare u debelim jaknama, dok mi hodamo u majicama. Mora da smo blizu vrha. Nadam se da smo blizu vrha!
Još nisam nikad došla na Japetić, a da se nisam popela na razglednu piramidu pa neću to ni danas propustiti iako su metalne stepenice skliske od snijega i leda. Piramida je visoka 12m. Preseljena je s vrha Medvednice 1960.g. kad je tamo sagrađen televizijski toranj.
Dogovor je da se ne spuštamo do obližnjeg doma Žitnica nego ćemo jesti na Oštrcu. Biti će to nagrada nakon trećeg uspona. Spuštamo se do Šoićeve kuće, prelazimo cestu i opet prema gore. Šljapka blato pod nogama, sjaji se mokro lišće, teško mi je. Noge su mi umorne, no ako idemo direktno neće biti prestrašno. Očima ne mogu vjerovati. Otvoreni cvjetovi kukurijeka! Prekrasni su i baš su me iznenadili. Zove se Kukurijek božićnjak, a cvate od prosinca do ožujka ako je topla zima, proučila sam upravo.
Nadalje me vesele zeleni grmovi Širokolisne veprovine s crvenim bobicama. Divota, kao svjetlo u mraku!
Naravno da ne idemo direktno, preblizu bi nam Oštrc bio. Stari grad Lipovec iz 13. stoljeća još danas nitko nije posjetio. To znamo pouzdano jer nema tragova kao niti igdje osim oko Japetića, pa evo nas. 🙂 Je li mi do smijeha? Ne baš, ali volim dotaknuti ruševine pa neka, a i biti će to dobar trening danas.
Hod po grebenu nudi divne otvorene poglede i ne traži veći napor, dok je posljednji uspon na Oštrc vrlo transparentan i totalno obeshrabrujuć. Što god tko rekao svima je urnebesno smiješno – to je poznata faza ozbiljnog umora.
U domu “Željezničar” vesela je domaća atmosfera. Peć na drva grije prostoriju, a hrana miriši izvrsno. Želimo sve i želimo to odmah! I grah i kobasice i zelje i restani i pohance i poznatu greblicu i kavu i pivo. Ne trošimo vrijeme na fotkanje. 🙂
Lako je sad spustiti se do Ruda makar nas Dubravko vodio i najstrmijom kaljužom. “Blatnjav kao svinja.” – gubi svaki smisao, ali “Blatnjav kao Sokolaš.” – mogla bi u svijetu svinja pronaći svoje mjesto. 🙂
AvanturAna 