18/12/2021
Vozimo se prema Sloveniji. Kombinirana smo ekipa od troje skijaša i dvije planinarke. Veselu atmosferu u autu prekida djelatnik na hrvatskoj granici: “Osobne!”
Žongliram s karticama. Gdje li se sakrila? Očito je u sivoj torbici od Lisinskog ostala. Sranje. Lijepo je Andrea pitala u ZG jel’ imamo svi dokumente. Badava. Toliko puta sam to nepotrebno provjeravala, a danas nisam. Dok službenik provjerava osobne koje mu je Robi dao nadam se da ću proći neopaženo. “Koliko vas je u autu, gospodine?”, uništava me. “Pa, ovaj…”, kupuje vrijeme Robi shvaćajući neugodnu situaciju i naposljetku iznosi istinu. “Ja ću vas pustiti, ali ne znam za Slovence.” Prolazimo. Slovencu Robi odmah sve priznaje jer ne šverca on ljude preko granice. “Kamo idete?”, želi znati djelatnik. “Na Roglu na jedan dan, skijanje i planinarenje.”- “Ja vas pustim, ali ne možete nigdje ući, ni na WC, bez osobne, a ako vas policija zaustavi kazna je 800 €.” 7:30 Joker zovi, : “Mužu, trebam da mi doneseš osobnu na Macelj!” I tako moj suprug postaje junak dana, a moja ekipa najstrpljivija. Parkiramo se sa strane. Robi vadi lijek za svaku situaciju – rakiju, a Andrea pitu od jabuka. Za nas ne postoji loša situacija. Sat vremena kasnije evo mi supruga uz smiješak i “A kaj je falilo Bregani?” daje mi osobnu, okreće se polukružno i vraća u ZG. Pogledam sretno osobnu u ruci: “Pa to nije moja osobna, dao mi je svoju!”, govorim Jasminki i zovem ga opet…Vozi unatrag, ja pretrčavam sve trake, a Slovenac ne želi vidjeti ni mene ni moju osobnu.
10:00 Na Rogli sve vrvi od veselih šareno odjevenih mladih ljudi, koji se čudno kreću zbog pancerica. Postajemo dio mase. Skijaši kupuju ski passeve, Jasminka i ja zaputile smo se prema Lovrenškim jezerima preko Koče na Pesku. Djeca imaju svoj prostor za skijanje i sanjkanje. Raj za klince, rekla bih. Rado bih se ubacila da barem jednom u životu ne moram vući sanjke uz brijeg, ali nisam. S desne strane je zanimljiva moderna crkva Preobraženja Isusova. Hodanje po snijegu je bajno do iritantno zbog nepredvidivog propadanja do kukova.
Sjele smo na sunčanu terasu Koče na Pesku, jedine smo trenutno. Dolazi nam konobarica: “Covid potvrdu i osobne, prosim!” – “Šalite se?! Pa na otvorenoj terasi smo!” – “Da, moram. Inspektori stalno hodaju.” Malo zdravog razuma ne bi škodilo, no ljubazna konobarica nije tome kriva. Savjetovala nam je da ne idemo preko Mašin Žage na Lovrenška jezera jer ne vjeruje da je staza prohodna, nego s Rogle. Stoga smo se vratile istim putem nakon savršene tople štrudle od sira i šumskih borovnica (4€). “Lakše je ući u Sloveniju bez ikakvog dokumenta, nego dobiti štrudlu na terasi planinarskog doma!”, zaključuje Jasminka.
Provela sam ovdje 7 dana prije dvije godine s mužem i obišli smo mnoge staze. Bilo je ljeto i lako smo pratili markacije i reljefne oblike. Sad se većina oznaka ne vidi i krećemo se širokom stazom za skijaško trčanje kao i nekolicina skijaša. Putokaz (jedini do sad) skreće nas na uži puteljak.
Malo hodamo, malo propadamo do bokova, malo se izvlačimo, a sve u nadi da smo na dobrom putu. 🙂
Lovrenška jezera su jedinstveni prirodni fenomen – močvarno tresetište s 19 jezera. Ljeti smo tu hodali po drvenim puteljcima između klekovine i grmova zrelih borovnica koje smo brali. Danas tu čaroliju tek ponekad dotaknemo nogom – kad propadnemo do struka kroz snijeg među granje klekovine.
Nastavit ćemo kružno jer mi smo prekaljene Sokolice i ne vraćamo se istim putem ako postoji drugi, a orijentacija nam je naravno nepogrešiva kao u ptice. 🙂 Do Rogle je sat i pola. Hodamo marljivo 40min.
Na krasnom proplanku otvaraju se vidici na Alpske vrhove, a tu je i putokaz : Rogla 2h. Hm, umjesto pola sata bliže – mi smo pola sata dalje?! Tu počinje avantura! Okrećemo se i brzo gazimo. Za dva sata bit će noć. Treba naći pravi put. Sad pratim naš povratak na vnaravi.si. Na raskršću s tri mogućnosti je trenutak “u tri p…m…” jer po aplikaciji nijedan smjer nije dobar. Jasminka će uskoro prepoznati potočić koji smo prošle i sve će biti u redu.
16:30 Na skijalištu više nikog nema, zvoni mi mobitel. “Gdje ste planinarke? Mi smo u kafiću gdje se karte kupuju.” – “Ma, daj! Mi smo upravo pokraj njega!” U razdraganoj atmosferi uz kavu i čaj prepričavamo dogodovštine. Andrea je sretna jer je napredovala u skijanju, pokazuje nam snimku, a Marin i Robi, iskusni skijaši ugodno su iznenađeni ovim skijalištem. Jasminka i ja smješkamo se zagonetno, sretne da nismo trebale zvati reševalce i hvalimo se s gotovo 30 prijeđenih kilometara.
U obilazak Ptuja, gradića koji nam je na putu, vodi nas Robi. Perutnina Ptuj jedina mi je asocijacija. Hodam brzo, istraživački. “Molim te, uspori korak! Ovo je mali grad.”, upozorava me.
“Hajdemo nešto pojesti!” predlaže Andrea. Neki bi slatko, neki jušno, Marin bi gulaš. “Onda je najbolje da upadnemo nekome na svadbu!”, duhovita je Andrea. Imamo preporuku za pizzeriju Slonček i pizzu Rustiku.
Sjeli smo. Najprije, naravno, svi moramo izvaditi na stol osobnu i covid potvrdu. Stoji tako i moja na stolu. “Anice, pa tvoja je osobna istekla 19.9.!”, govori Andrea, svi se valjamo od smijeha, a ja ne mogu vjerovati…”E, sad moraš napisati blog o ovom izletu! Ako ovo nije za blog, što je?!”
AvanturAna 