12/12/2021
8:30 Baška je odjenula adventsko ruho. Prolazimo ulicom Palada pored zanimljivih umjetničkih instalacija.
Je li na moru ljepše ljeti ili zimi? Hm, volim ljetne haljine, ali ne volim vrućine. Više volim hodati nego ljenčariti uz more, a hodati se ne da ljeti. Na ovoj nudističkoj plaži već sam drugi put, opet zimi. Da, mislim da mi je na moru ljepše zimi! Već sam i buru zavoljela. Taj oštar čisti zrak kristalizira mi misli. Divno je biti tu!
Napuštamo šljunčanu plažu. Kamenčići koji su se ušuljali u cipelu nastavljaju sa mnom dok grlim sive stijene prema uvali Mali raj.
Kanjon Vrženica je 3km ugodnog pentranja po kamenju i stijenama. Prosinac je i ne brinu me zmije, zavukle su se u svoje rupe. Samo se jedna mala bjelouška nije stigla sakriti od hladnoće i uginula je. Surov je to kamen. Pored kostura ovce smo prošli. Gadan prizor. Vjerojatno je pala sa stijene.
Izlaskom iz kanjona ogrnulo nas je sunce, uskoro će i bura, ali nema veze. Sredina je prosinca i vrijeme savršeno. Lagano napredujemo krčkim kamenjarom. U daljini zasniježeni vrhovi Velebita zadržavaju oblake. Ispod nas dvije uvale Mala i Vela Luka.
Između uvala na najvišoj točki poluotoka imenom Sokol na 112m prkose vremenu ostaci utvrde Corinthia i podsjećaju da se ovdje nekad živjelo i radilo.
Uvala Vela Luka bila bi prekrasna da ju ne nagrđuje betonsko zdanje (restoran) i drveni stupovi koji će u ljeto držati slamnate suncobrane. Da je ljeto možda bi mi to i bilo drago, no sad mi je užasno. Ovdje se ljeti dolazi čamcima.
Živjelo se ovdje prije nego je Isus po zemlji hodao, no ove su zidine ostaci naselja Bosor iz srednjeg vijeka. Ušla sam i pogledala kroz prozore. 🙂 Sve je u redu, nitko ne dolazi ni sa sjevera, ni s juga.
Od obiteljskih kuća ostali su samo temelji, a ovo je bila vojna utvrda. Stanovništvo su protjerali gusari i tako je nastala današnja Baška.
Uspon do vrha Diviška pomalo je monoton, trava i kamen su gotovo iste boje, more je iza leđa. Okružuje nas miris smilja, a nadlijeću tri bjeloglava supa.
Lokva Diviška je prirodni slatkovodni bazen gdje ovce piju vodu. Kilometarski suhozidi ograđuju pašnjake i svaki vlasnik ima pristup svom dijelu pojila. U ovom slučaju 5 vlasnika dijeli pojilo. Suhozidi također čuvaju plodnu zemlju od erozije, ispiranja.
Vrh Diviška je najviša točka Mjesečeve površine. Ravno, ravno, ne može ravnije, a popiknula sam se bezbroj puta. Najvažnije je da nijedan kamen nisam pomaknula.
Ovuda prolazi krčki Camino – Hrvatski doprinos hodočasničkim putevima Sv. Jakova. Prošla sam 100km ovog prekrasnog iskustva, no sad su ga proširili na 140 i veselim se da ću to ponoviti. Ovo je stilizirana hrvatska oznaka sa šahovnicom, a u hodočasničkim bojama.
Odjednom smo u gustoj borovoj šumi i hodamo uređenom stazom posutoj borovim iglicama imena “Na putu prema Mjesecu”. Za nas je to silazak s Mjeseca.
Baška na vidiku! Spušta se noć… Na nekad bašćanskom kaštelu na brdu Sv. Ivana sad je Crkva Sv. Ivana Krstitelja i pomalo neobično staro groblje. Pravo je vrijeme za obići ga. Ispod velikog križa zapisana je misao: “Pazi na stazu kojom kročiš i neka ti svi putovi budu pouzdani.” Hm, a meni draga misao je: “Brod je siguran u luci, no je li to svrha njegovog postojanja?” Uzet ću od obje pomalo.
Grad Krk sjaji raskošnim adventskim sjajem. Lagana šetnjica gradom nakon 25km krške divljine. Što li se krije iza ovog jednostavnog pročelja? Ne, ne virimo samo kroz okno, ušli smo!
Ambijentalnu čaroliju konobe “upotpunili” smo svojim prisustvom i željno zakoračili u gastronomsko proučavanje menija. Mirisi koji su se širili blago-zamračenim prostorom obećavali su. Konobari u crnom također.
Šurlice, rižota, pizze, tiramisui… Gladne su oči! Zaposlili smo kuhare, konobare, a ni nama savladati slasne porcije nije bilo lako.:)
Ispred konobe Galija na crvenom tepihu čekala je zlatna kočija da nas odveze iz krčke bajke natrag u ponedjeljak.
AvanturAna 