5/12/2021
Često pratimo zalazak sunca, a danas i izlazak. Žuti se linija horizonta. Rasvjeta uz cestu gubi svoj smisao. Ako se po jutru dan poznaje – bit će sunčano. Baške Oštarije na 920mnv blago su zasniježene kao pita od jabuka posuta štaub šećerom. Sličnu nam je donio Dubravko. Miris vanilije i cimeta.
8:30 S vrha Jelarje promatramo naselje odakle smo se popeli za svega 30 minuta, a savladali pri tome 250 mnv. Popeti se s ličke strane da bi s vrha ugledali more i otoke već je vrijedno ustajanja u četiri.
Imati u kadru snijeg, kamen, more i otoke – recept je za savršenu fotografiju, a biti okružen ljudima koji žele isto – recept za savršen dan.
Nastavljamo grebenom prema vrhu Debela kosa (974m). Put nam krase kristalići snijega koji bliješte na suncu. To obožavam. Danas sam metla, tj. vezistica – više voli reći Dubravko. Pazim na zadnji dio grupe – to objašnjava fotografije zadnjica 🙂
Zadužujem motorolu za komunikaciju s vodičem iako svi znamo da šef više voli dobar stari planinarski pozdrav iz sveg glasa: “Heeelop!”! Kad zadnji odgovori na isti način lako je procijeniti udaljenost.
Malo po travi, malo po kamenu i evo nas na Kubusu (kocka na latinskom) . To je vidikovac s teleskopom i spomenikom graditeljima ceste Gospić – Karlobag (1750 – 1968). To je uglavnom kocka na 4 kugle do koje vode 33 stepenice.
Put nas dalje vodi na Basaču (1089m) To je zanimljivih pola sata po stijenama s razglednim vrhom obilježenim križem. Zašto je većina vrhova obilježena križem rado bih saznala.
Poznata velebitska raznolikost nudi nam i šumarak crnogorice na današnjem putu. Nagrađeni smo suhim sunčanim danom. Temperatura je oko nule, no sunce i usponi čine da se stalno oblačimo i svlačimo.
Penjemo se na Badanj (1281m). Malo ćemo se oznojiti, a neki upoznati s upotrebom ruku. “Hajde, hajde ako može osamdesetgodišnjak, možete i vi!”, bodrim najmlađe danas ili bacam u bed, nisam sigurna. Nedavno je djevojka na FB pitala koje planinarsko društvo da odabere jer želi planinariti s mladima. Nije mi se to dopalo. Brzo sam joj odgovorila: “HPD Sokol Zagreb, ovdje smo svi jednako mladi!” Volim se družiti i s mlađima i starijima, a planinarsko pravilo da smo svi na “ti” puno pomaže. “Samo se nadamo da ćemo tu formu dostići prije osamdesete!”, govore uz smiješak najmlađe. 🙂
Spuštamo se na rakiju do jatare (kolibe) zanimljivog gorštaka, pokojnog Prpe. Poznata Prpina Izuvača je na svom mjestu ispred ulaza, ali ima je manje nego prije mjesec dana kad smo odavde pratili zalazak sunca. “Jura, daj mi natoči malo, samo da znam o čemu se radi!” Uf, gorka je! Opravdala je naziv – izuva! 🙂 Podsjeća me okusom i ambijentom na trenutke na Durmitoru kad sam nakon Međeda (2285m) ispred katuna (kolibe) sjedila na zemlji i pila rakiju slično gorkog okusa iz male zamazane okrhnute šalice za kavu (2€). Prekrasno!
Škripi snijeg pod nogama.
Meni najljepši vrh danas je Butinovača (1127m) – plato kamenih kocaka s malo leda kao medenjaci sa šećernom glazurom 🙂
Spuštamo se oprezno po skliskim, pomalo zaleđenim kamenim pločama prema Dabarskoj kosi.
Otvara se pogled na Ravni Dabar. Dabar – nizina. Bilo je to naseljeno područje općine Karlobag. Posljednji stanovnici napustili su ga oko 1980., a do 1970. tu je bila škola koja je 1984. prenamijenjena u planinarski dom. Već mi je dulje želja proći tim područjem, no bit će to neku drugu subotu jer danas ne stignemo.
Uključujemo se na pitomu ravnu Premužićevu stazu. Ona će nas dovesti do Baških Oštarija.
U lokalnoj sirani opskrbljujemo se mliječnim proizvodima za sljedeći tjedan i potičemo lokalno gospodarstvo. Rano je za krenuti prema kućama, tek je pet sati stoga u Gospić na staro mjesto, našoj najdražoj konobarici na pizzu i ćevape jurimo. Na dva spojena stola donosimo još dva, tu smo kao doma.
Atmosfera raskalašena, hrana odlična, kuju se planovi…E, da nam je još vrući bazen za relaksaciju kakav smo imali prošlu subotu kad smo pješačili preko Sljemena u terme Jezerčica u Stubicu, pa masaža stopala… Atmosferu nosimo sa sobom do Zagreba, a i miris ćevapa s lukom je neotuđiv, ponekad otvorimo prozor! 😄
AvanturAna 