U Zagorje na kupanje preko Zagrebačke gore

27/11/2021

7:00 Stisli smo se ispod drvene sjenice u Prečkom. Zašto? Jer tu ne pada kiša. “Ruksaci su nam k’o da idemo na ekspediciju, a ne u Stubicu.”, komentira Popec. Svega tu ima više nego planinarske opreme. Irena iz svog upravo vadi tijaru. Rozu. Prošla je sve zagrebačke trgovine da odabere najbolju – od dječjih do onih za odrasle. 🙂 Zašto? Jer je jednoj od nas danas rođendan. Čaše su već vani, liker se toči i još tople zapečene slatke palačinke sa sirom mirišu. Savršene su! Dobro sam odlučila kad nikakvu hranu nisam ponijela, tek energetske pločice koje su uvijek tu. 🙂

Tko vozi danas? – Nitko, pješke idemo! Preko Španskog, ulicom Vrapčanskom i u šumi smo za sat i pol. Šušti slijepljeno lišće pod nogama, šljapka sljemensko blato pod gojzama, tiha neumorna jesenja kiša rominja po našim plastičnim kabanicama. Mokre su mi ruke, a i za moju kabanicu ovo je previše. Nema veze. Ništa mi neće ovi dan pokvarit … Čuje se pjesma iz zadnjih redova. Posebno je vesela atmosfera danas, lete fore na sve strane, sve dvosmislene, ništa za blog. Blatnjavi smo, mokri i znojni. Kiša je već tri puta prestala padati i opet pada. Nada umire posljednja.

10:30 Kavica mirisna vruća u domaćoj atmosferi planinarske kuće Risnjak. Sad Jurica vadi Jasminkin kolač iz svog ruksaka, a prilika je i za predati poklon slavljenici. Čast pripada šefu. Tu je kupon za specijalnu masažu, majica društva i čestitka u stihu by Srečko – to čuvam za kraj! 🙂

Pored Grafičara smo samo prošli. Ovdje smo gotovo svaku srijedu na noćnom Sljemenu.

Lijepa sjenica nije nam primamljiva danas…

Toliko mogućnosti, ali svagdje je vlažno i mi nastavljamo dalje…

Dom Crvenog križa pod Malim Sljemenom ima kuhinju i 60 ležaja isključivo za učenike škole u prirodi.

Tomislavov dom na 1000m, odmah ispod tornja, je hotel s bazenom, ali to nije naš bazen danas te idemo dalje.

Medvednica (1033m) je jedinstven europski primjer uklopljenosti parka prirode u glavni grad i najposjećenija hrvatska planina, osim danas. Baš nijednog planinara nismo sreli. Do vrha Sljemena može se doći autom, uskoro uspinjačom, tu je pedesetak planinarskih staza i nekoliko biciklističkih. Na vrhu je 1973. izgrađen RTV toranj visok 169m. Obnovljen je ove godine, a nadamo se da će se uskoro otvoriti rotirajući restoran na vrhu .

12:30 Mala pauza opet je slatka – mađarica i linzeri. Slavljenica se baš dobro brine za nas!

Zagorske šume Zagrebačke gore ipak se malo razlikuju. Ima više crnogorice i nema ugostiteljskih objekata.

Spuštamo se marljivo prema potoku i odmorištu Srnec. Izbjegli smo 500 Horvatovih stuba i špilju Medvednicu jer je sklisko danas. Gledamo blatnjave cipele na nogama, a i hlače nam ne izgledaju puno bolje i pitamo se kako ćemo takvi ući u hotel. Valjda nas neće najprije miniwashem tretirati. 🙂

Vidjevši kuće i asfalt pomislili smo da je odredište blizu, ali ne, to je naselje Pila kroz koje ćemo proći i ponovo u šumu ući. Razgovaramo o hrani. Nismo sjeli od Risnjaka jer je mokro. Bit će to cca 35 km i 1300m visinske razlike pri usponu.

16:15 Konačno Terme Jezerčica! Zaboravljam na blatne gojze i da se nisam baš nikako namjeravala kupati. Kupujem ulaznicu, iznajmljujem ogrtač i brže-bolje kao i svi drugi presvlačenje, tuširanje da bi što prije kao mali pačići jedan za drugim ušli u bazen. Predobro! Plivamo i smijemo se. Ne vjerujemo koliki smo put prošli za ovaj osjećaj!

Jacuzzi za 4 osobe pokušali smo pretvoriti u jacuzzi za 14 osoba. Ovdje moramo priznati poraz. Ni s toboganima nije bilo bolje. Nikako dočekati da se mala djeca maknu i daju šansu nama – velikoj djeci koja tako rijetko imaju ovakvu priliku, ali baš njih briga. Vrište, trče i jure po stoti put niz tobogan. Pih!

Idemo za stol, malo smo gladni. Svakom kriška – dvije pizze, runda pića i dok smo na okupu izdvajamo se nas troje tajanstveno i sa šanka donosimo tortu i tanjure. Uz vesele note Sretan rođendan ti … palimo fontane by Mirnovec, iskre frcaju, oči se cakle, otvaramo šampanjac i… Sretni smo… “Vi ste moje sve!”- Nazdravlja Branka sa Freixenetom u papirnatoj čaši.

Rasprostrli smo se po bazenu s izvornom termalnom vodom temperature božanstvenih 38°C . Liječimo se ljekovitim ionima mineralne vode i smijehom, a svoje desno stopalo žrtvujem za zabavu društvu i prepuštam Enveru da mi poboljša protok energije. Poznata narodna “Daš mu prst, a on bi ruku…” Bilo je zabavno!

U dobrom društvu i vrućem bazenu vrijeme leti. Treba teško tijelo ponovo postaviti na noge, a noge vratiti u gojze i na cug u 20:30, a svi se sjećamo koliko je putovanje vlakom zabavno…

Nakon današnjeg dana mislim da se možemo baviti organizacijom proslava rođendana po uzoru na meni sjajan film The Game. Ovdje je to volonterski – nešto što se ne može platiti novcem, no postoje čarobne riječi koje nas pokrenu i ništa nas više ne može zaustaviti, najmanje kiša!

Od Srećka Branki:

Od Učke do Kleka i Baških Oštarija, bilo je tu svakakvih pizdarija.

I ljeti i zimi po planinama se gazilo, čak i kada vrijeme nije nas mazilo.

Bojali se nismo ni juga ni bure, najbolja je muzika u autu kod Jure.

Silazak u ponoć možda zvuči ludo, al nama je sve normalno kad nas vodi Dudo.

Nakon vikenda udišemo gradski zrak i smog, napeto iščekujemo uvijek novi blog.

Jelo se po vrhovima od štrudle do špeka, a pilo se sve od rakije do prošeka.

I sigurno mnogi misle da je ova naša grupa prenabrijana, prezahtjevna, možda i glupa.

Ne znaju ni blizu kako srce lupa i kako je zabavna s Brankom zadnja klupa!