Grintovec (2558m), Slovenija

20/11/2021

Nije problem ustati u četiri kad kralj Kamniško – Savinjskih Alpi, visok, zgodan, neophodan očekuje naš dolazak. Marijeve sigurne ruke su na volanu, auto topao, krećemo!

Noć je. Vozimo se dugo, a tama ne popušta. “Ne znam jel se vraćamo s izleta ili tek idemo?!”, govori Tomo. Nakon kavice na odmorištu sunce se lagano rađa, kako vani tako i u nama. Uzbuđenje raste. “Očekuje nas kondicijski zahtjevan uspon”, govori Dudo the Boss, a rijetko to kaže. Baš sam znatiželjna.

7:30 Kamniška Bistrica, mjestašce na cca 600m visine ima istoimenu rijeku koja izvire negdje u surovim stijenama Grintovca i planinarski dom koji se veselimo posjetiti u povratku. Ovdje ostavljamo aute da se ne pate po makadamu i nastavljamo pješke 45min jer naših je nogu, valjda, manje šteta. 🙂

Kako to uvijek biva šumsku stazu smjenjuje kamena, uspon je konstantan, sve je više odjeće u ruksacima, a sve manje na nama, rečenice su kraće, a disanje brže. Stabla su otpustila sve lišće, ptice se ne čuju, nijednog cvjetića nema uz put, tek zelena klekovina i plavo nebo daju dinamiku ovom prostoru. Konačno sam kupila mijeh da mogu piti vodu bez stajanja, ali sam došla bez majice kratkih rukava i prevruće mi je. Čujem poznate glasove iza sebe. Okrećem se. To su Mateja i Denis, kolege iz društva koji su se sami zaputili na Grintovec, ali po sjevernoj zasniježenoj strani. Sretno im!

Prema Kokrškom sedlu idemo. Strmo je postalo strmije. Teško je, no navikla sam da je tako i nemam potrebu odmoriti se. Stanem tek zbog poneke fotke i da pogledam kakav je pogled unazad. Blizu je Brana, zadala nam je dosta briga u proljeće zaostalim snijegom. Svatko ide svojim tempom. “Sjećaš se Konja, Ane?”, pita Dubravko i pokazuje rukom planinu u obliku konja. “Kako bih zaboravila klimavi sajlani put nakon kojeg je slijedio uspon na Ojstricu i povratak do auta u ponoć?!” Smijemo se. Iskustvo i sjećanja. Vesele me drvene stepenice postavljene na nekoliko mjesta. Daju mi osjećaj dobrodošlice u ovaj zapravo negostoljubiv svijet opasnih alpskih divova.

10:30 Cojzova koča na Kokrškom sedlu je zatvorena u ovo doba godine, osim zimske sobe s 12 kreveta. Slijeva je Kalška planina, a zdesna naš današnji cilj Grintovec. Iza se naziru Jezerska i Kokrška kočna. Osjećaj pentranja po njima, sate i sate na sajlama krušljivih stijena neću nikad zaboraviti – vjerojatno niti ponoviti. 😉 Osim ako ipak ne zaboravim.

Sve vrijeme imamo pogled na maglu iznad doline. To mi je čarobno u svakom trenutku. Ne mogu vjerovati da imamo ovako savršen dan iznad 2000m u mjesecu studenom. Zvoni mi mobitel. Marijana se javlja s Planjave i pita jesmo li na vrhu jer vidi neke ljude. Nismo, još malo. Nađemo se u domu, dogovaramo se. “Kako? Pornjava? Ma daj, mogo bi i ja na Pornjavu. Dubravko kad nas vodiš, pitam, ono, za frenda.” – duhovit je novi.

13:30 Granitni stol na vrhu nije šank, to je ruža smjerokaza i pokazuje koje vrhove možemo vidjeti u kojem smjeru. Lijepo se vidi Triglav, a uz malo mašte i Grossglockner. Dolijeću nam planinske kavke – najmanje iz porodice vrana. Nemaju nikakvog straha od nas i rado jedu sve što i mi. Odgovara im moja bučnica, a i meni. Volim ponijeti nešto posebno od hrane da trenutak pamtim i po tome.

Puno smo planinara sreli danas, a zanimljiv mi je najstariji par, sedamdesetak godina. Sretali smo se putem i sad su na vrhu, a nimalo uspuhani. Super mi je to i nadam se da ću i ja tako u tim godinama! 🙂 Sa sjeverne strane proviruju Mateja i Denis s cepinima u rukama, a s derezama na nogama. Uspjeli su savladati još mekani snijeg. Odlično! Sestre koje su se danas prvi put popele iznad 2000m imaju sreće da im se to desilo s nama jer mi ne podržavamo taj oblik inicijacije – užetom po guzi.

Bio je to jednostavan uspon. Drago mi je da ima i takvih vrhova u Alpama. Doći ću ponovo. Može i istim putem.

Zbog kratkog dana i zasniježenih dijelova spuštamo se istim putem što je zaista rijetkost, no sad mi je pogled u drugom smjeru, sunce drugačije obasjava stijene i travnate padine, a i ja obogaćena poznavanjem jednog novog vrha i novih ljudi gledam isti put drugim očima.

Sjesti na toplu travu, opustiti umorne noge, popiti cedevitu, zagristi bučnicu, gledati u sunce koje će uskoro uroniti u alpsko more… Neprocjenjivo.

Nakon Cojzove koče spuštanje nije nimalo romantično. Jako je strmo i treba biti vrlo oprezan. Teže mi je nego se penjati. Zamišljam topli obrok u domu u Kamniškoj Bistrici. “Kaj misliš jel ima peka dolje u domu?”, pita kolega. “Sumnjam, prije će biti zeka-peka!”, odgovara mu Anto. I bilo je tako jer se dom zatvorio u 18h, a mi smo došli u 19h. Šmrc, sjedamo u aute, no ne odustajemo mi tako lako.

Nakon detaljne provjere osobnih iskaznica i Covid putovnica bilo nam je dozvoljeno sjesti, ali ne za isti stol. To nikako. Pizze su neobično voluminozne i za svaku preporuku. Na mojoj vegetarijanskoj bila je hrpa svježeg špinata.

Auto skakuće po ležećim policajcima u ritmu slovenske polke iz emisije po željama radija Srake. Skakućemo i mi plesno, tek povremeno od glazbe je glasniji naš smijeh. 🙂