Iz Lukovog Šugarja u Šugarsku dulibu i dalje područjem Južnog Velebita

7/11/2021

Opet ustajem rano, u četiri da budem precizna, da što bolje iskoristimo dan tj. dnevno svjetlo. Kad smo se okupili uviđam da će ovo biti jedan muški izlet. Samo smo Irena i ja nježnijeg spola. O.K. Kavica na Brinju. Na ličkoj strani je gusta magla spojena s oblacima, no kako prelazimo na morsku proviruje sunce. Cesta koja spaja Gospić i Karlobag je uzbudljiva velebitska transverzala i savladava 1000 mnv u 40 km. Vozači guštaju u vožnji, a mi u grubim velebitskim liticama slijeva i plavom Jadranu zdesna. Jedna sasvim posebna cesta. Gledamo Pag na novi način i komentiramo kojim smo uvalama hodali, a u kojima se kupali u veljači ove godine.

Tko rano rani u Lukovom Šugarju je u 8:30 spreman za uspon. Malo mjestašce uz obalu još spava, ima i apartmana za najam. Odmah se rješavam viška odjeće i startam u kratkim rukavima od razine mora. Osjećam da će ovo biti težak uspon.

U brdu nam Dubravko skreće pažnju na bunkere koji strše iz zemlje – vojna baza JNA, građena 1968. g.

Ante Premužić i ovdje je djelovao, no staza nije dovršena nikad. Bila staza široka i glatka ili kvrgava i uska meni je svejedno. Strma je i naporna svakako. Vruće je, prevruće, a mjesec je studeni.

Preko srušenih stabala, kroz trnje i gusto granje bukove šume dočepali smo se solidnih 1100 metara nadmorske visine i sjeli da se odmorimo pod Kuk od Jasenovca. Ne bih danas znala kako se zove taj kameni izdanak da nam nije nestašnog Mladena: ” Ma, vidi ga samo! Dubravko, jel se možemo popeti gore?” – “Ne znam, probajmo!” – “Samo dajte…” – Izvadila sam sendvič od kelja, sira i tofua. Dobro da sam naučila u ovom društvu jesti brzo jer je uskoro vođa pozvao da im se pridružimo na dotičnom kuku. Hajde, dobro, ustajem nevoljko, a uspon je, zapravo, pravi bombončić! Nudi puno mogućnosti za ruke i noge, a na vrhu ugrijani topli kamen, sunce i more na dlanu. Da smo ponijeli ruksake mogli smo nastaviti grebenom dalje, a ovako se vraćamo istim putem. Pauza gotova. Idemo dalje.

Duliba – uvala u kršu.

Šugarska duliba je isto tako uvala između Velikog Stolca i Kruga na 1212 mnv. Istoimeno planinarsko sklonište je novo-obnovljeni stari kontejner po genijalnim idejama arhitekte Ivana Juretića. Ovdje može prespavati desetak osoba, koristiti se vodom iz spremnika za kišnicu ukopanog ispod skloništa i strujom iz solarnih panela u krovu.

Misterij su nam bila 4 okrugla štapa na zidu, a očito je da su ovdje sa svrhom jer sve je ovdje pomno isplanirano. Čitam doma o tome i čini se da se pomoću njih mogu postaviti 4 pomoćna viseća ležaja između stranica skloništa. I dalje ne vjerujem. Mi smo ovdje samo kratko sjeli, zasladili se Ivanovim kolačima i mojim likerom od isabelle te ostavili jednako čisto za sobom.

Penjemo se na Veliki Stolac (1406 m) travnatim proplankom dosta oštro pola sata i u 13:45 na vrhu proučavamo okolne velebitske vrhove. Hoću li ih ikad raspoznavati po obliku i položaju, pitam se.

Spuštamo se prema moru. Pored PS Š. duliba iz bunara smo kantom izvadili vodu i nadopunili rezerve, bacili pogled na duboku jamu i nastavili našu kružnu putanju. Da smo ovdje planirali spavati bio bi to prvi red do zvijezda, ali to ćemo drugi put.

Bila sam na Šugarskoj dulibi i prošle godine iz Baških Oštarija i natrag primorskom stranom. Trajalo je to 14 sati. Ludilo. Danas ugodnih 26 km i 1600 m visinske razlike u 10 sati.

Avanturistički put kojim se spuštamo ucrtan je još samo na karti, ovdje nema nikakvih reljefnih naznaka, niti markacija. Kasnije se pojavljuju blijede markacije.

Ubrala sam malo vriska za čaj da me svojim oštrim mirisom u tipično zagrebačko jutro podsjeti na ovu slobodu velebitskog prostranstva gdje mi je jedina briga odabir sljedećeg koraka.

Staza je gruba suprotnost zalasku sunca koji pratimo.

Šipak je još nejestiv, a trnje oštro i nemilosrdno.

Pale se svjetla na Viru. Prate nas mjesec i prva zvijezda.

Opet smo u Gospiću. U pizzeriji će nas uskoro oslovljavati po imenima i očekivati nas u nedjelju, ako nismo bili u subotu. Evo i to smo savladali!

Mogla sam napisati da je jedan došao ukočenog vrata i trebao tabletu za opuštanje, drugi ležao na stazi nakon dva sata uspona da mu se vrati energija, trećem se ukliještio živac, opet tablete, četvrtom problem stvarala pretvrda cipela i tako dalje, ali nisam. Naka ostane da su oni jači, a mi nježniji spol! 😉