24/10/2021
“U planine svjesno.” Evo što to za mene znači. Uvijek će biti neka stijena, provalija, klin, sajla, potok, srušeno stablo, sipar, snijeg ili led, a ja ću za to biti spremna. Neću gledati da ne vidim. Samo ću gledati. Gledati prostranstva iza sebe, gledati pored nogu niz okomitu liticu i put kojim trebam proći bilo da je visoko ili daleko. Svjesno. Svjesna da je izvedivo, da je prekrasno, samo oprezno. Oprezno. Uvijek oprezno.
Kad ako ne sad? S kim ako ne s njima?
Nas pet za pet veselo je već u pet sjelo u auto u Zagrebu. Kavica na odmorištu Brinje i oko devet u Suhopolju gledamo Dinaru, stijenu Ošljak na cca 600m. Zaletjeli smo se prema skloništu Bili Cvitak kao da je sumrak dana, a ne zora. Upoznajemo još jednu peteročlanu ekipu entuzijasta, idu iza nas. Još desetak minuta do transformacije iz hodača u penjače, iz planinara u ekstremiste, iz nježnih u snažne. Dobila sam najbolje mjesto, odmah iza Dubravka. “Ti si problematična, a?” pita kolega iz druge grupe. – “Ma, da samo znaš na koliko načina” – odgovaraju moji jednoglasno :). Opremljeni setom za samoosiguranje odbacujemo teret svakodnevice i krećemo. Avantura počinje!
Ulaz u feratu je vertikala od desetak metara s prevjesom – selektivna kažu. Selektira tko može dalje, a tko je ovdje zalutao. “Kako ti se čini, Anice?” pita Jura ozbiljno “Odlično, ovak mogu cijeli dan.” – “Super jer i bit će ti ovak cijeli dan!” smije se Jura zarazno. On, Dudo i Neva su već bili. Odmah ide nova, tridesetak metara. Ukopčavam se na sajlu, gazim po željeznim gazištima (klanfama), teško mi je držati se rukama, no ide to. Nisam niti mislila da će biti lako. Malo položeniji uspon. Penjemo se na toranj, a onda čujem Juru: “Kroz kamin sad idemo.” – “Kamin? Meni je više kao šu___.” Bilo je to popraćeno glasnim smijehom, dobro da se kamenje na Dinari ne odronjava.
Ispred mene metalne ljestve, ali horizontalno postavljene, premošćuju dvije stijene. Ohoho, baš zgodno! To mi je već dugo želja. Što li slijedi? Naravno, vertikala.
Pa dobro. Korak po korak. Veliki su to koraci za mene, a velik je i razmak između gazišta. Stijena visi i baca tijelo u lijevo. Borim se. Prikopčana na sajlu ne osjećam strah, no teško je. Pogledam prema gore – bezbroj sivih gazišta na sivoj stijeni i plavo nebo. Stairway to heaven?! Mogu li to moje ruke izdržati? Sinoć nisam mogla otvoriti lak za nokte. Suvišna pitanja. Samo je sadašnjost važna, a sad mogu. Vršcima prstiju jedva dohvaćam sljedeću klanfu. Dugo traje prevjes. Zaglavim lakat u unutrašnjost klanfe da u okomitijem položaju kratko odmorim ruke i u miru prekopčam karabinere ipsilona. Penjem se do kraja. Nisam na nebu, tu je blještavog osmjeha Dubravko s mobitelom :” Ane, ptičicaaa!” A ja uspuhana, zajapurena vadim smiješak iz ladice sjećanja, a iz usta izlazi : “Ooo, mamicu ti!”
Ova se ferata zove “Devet tornjeva”, duga je 650m, a visinske razlike 350m. Ovo su neki od tornjeva.
Detalj s uspona na toranj.
Hvala entuzijastima koji su ovaj alpinistički smjer pretvorili u feratu i time omogućili pristup nama planinarima.
12:15 Na elitnom okupljalištu mladih, kod bivka Dinaridi, vidim poznata lica. Maša, Jasna i sestra iz našeg društva. Stigle su s F. Kmetom. Grlimo se. Čudo je to! “Kako ti je bilo?” pitam Mašu. – “Super je bilo, ali neću reći da nije teško. Kad s pola vertikale pogledam gore velim – O, Isuse! – i nastavljam dalje.” – Razumijem. Tako i ja osim kaj velim U tri p____ m_______ i nastavljam dalje! – smijemo se. Njih je desetero i ne idu na drugi dio ferate jer to neki nisu u stanju. Svi se moraju zajedno vratiti planinarskom stazom. Ovo je jedini izlaz. Tko ide dalje – ide do kraja.
“Vjetar s Dinare” naziv je drugog dijela ferate. Težine B/C/D, dužine 1050m, a visinske razlike 380m.
Ne, ne klanjam se velikom vođi nakon svake ispenjane vertikale s prevjesom, niti doslovno ljubim zemlju po kojoj hodam. To je bilo najbolje što sam mogla na jednom teškom detalju i sretna sam da sam dobila samo ovu sramotnu fotku, mogao je biti i video.
Počinju police. Ovo mi je božanstveno iskustvo. Skoro kao da hodam po zraku. Divim se jesenjim bojama dinarske vegetacije raspoređene linearno po stijeni Ošljaka i nevjerojatnoj mogućnosti da ovuda hoda jednostavna osoba skromnih sposobnosti kao što sam ja. Genijalno. Osjećam se privilegirano i nagrađeno. Hodam kavernom u stijeni često užom od moje cipele br.39 i želim da traje što duže. Kad se ferata tek otvorila pitala sam se kud ljudi gledaju dok ovuda prolaze, gledaju li uopće, dišu li, osjećaju li mučninu kao ja dok gledam njihove slike. Nekoliko je takvih dionica, no ova mi je najdraža (cca 100m). To je tako kratko trajalo.
Da, još jedna visoka vertikala s prevjesom koji me izmorio, a zatim s uskim neobjašnjivo neosiguranim dijelom. Jedan klin bi sve spasio, ali nema ga. “Ako vidite krv na sajli, to ne krvari moja duša. Samo sam prst ogrebla” govorim ekipi iza.
Iščupala sam snagu, ne znam odakle, i odlučno to savladala. Ekipa je ostala zadivljena. “Ti si žena pauk! Da je to barem netko snimio”, komentira Neva. “Daj se vrati i ponovi da snimim!” govori Jurica. 🙂 Aha!
Neću gledati kako to drugi savladavaju. Idem se maknuti. Sjela sam na travu. Otvoreno je. To je taj vjetar o kojem Thompson pjeva. Ukopčana sam za sajlu i još zahaklana laktom da ostanem u igri. Vadim mob za fotku koja će me podsjećati na ovaj trenutak nirvane na travnatoj skliskoj strmini. Vidi se i sajla uz koju ćemo došetati do posljednje vertikale danas, s prevjesom, naravno.
Ima masne vlažne zemlje zbog koje se cipela ne drži na stijeni. Nakon savladanih teških desetak metara s prevjesom zapela sam prikopčana na sajlu, ali bespomoćna. Cipele mi se kližu. “Digni se na ruke, na zgib.” Probam. Taru se gojze o stijenu. Kao miš sam koji pokušava izaći iz zdjele s mlijekom. Vratim se kližući – dvaput. “Daj mi ruku, povući ću te.” Gledam, nije vezan. “Neću, veži se!” – “Daj mi ruku!” – “Veži se!” I tako, popustim ipak i popnem se trapavo, iznurena.
Jurim dalje od sajli, oslobođena, slobodna nakon 5 sati u klinču s vertikalama i prevjesom, u klinču sa stijenom i klanfama. Klin s karabinerom je tu! To je to!
15:00 Sjedam ispod karabinera da me vjetar ne odnese. Ni sama ne vjerujem da je gotovo. Uspjela sam! Šaljem selfi familiji da je ferata iza mene i da je bilo j_____. I sad mi se oči zasuze kad se sjetim tog trenutka i uvijek će.
Dva dana kasnije Irena će mi poslati sljedeće:
Znači, otuda teorija da nas planina prosvjetljuje, produhovljuje i čini mudrijima.
Sigurno da idemo do krova Hrvatske kad smo već ovdje. Pojeli smo ponešto i osjećam da mogu hodati do jutra ako treba. Ideja da se vratimo istim putem davno je otpala jer bi nas mrak uhvatio prerano. Radije bih ovdje ostala do proljeća nego se sad vratila na te sajle. Tu je i petorka koja se penjala iza nas. Vratit će se kraćim putem.
Valovita prostranstva Dinare na mene djeluju domoljubno i toplo mi je oko srca, a kako smo se brzo penjali skoro mi se pregrijalo. Rado bih čula Thompsonovu pjesmu Vjetre s Dinare, ali vjetar na Dinari ne trpi konkurenciju.
Dinara je valjda najljepša u jesen. Kakva li je zasniježena?
Zastajemo kod skloništa Z. Prgin (1543m), upisujem dojmove u knjigu.
Sjedimo da predahnemo ispod crvenkastog stabla kroz koje se probijaju sunčane zrake. Puštam s YouTube – a Vjetre s Dinare. Moj Trenutak. Naš.
Dalje ispunjavam glazbene želje. Za Nevu Tvoja zemlja od V. Vukova.
To je tvoja zemlja, tu sagradi dom
Tu je stari temelj, tu na kršu tvom
Tuđin i oluje kidali su nju
Al još uvijek tu je sve dok mi smo tu
Dubravku Moj dida i ja…
Čarobna je ova zlatna šuma. Hodamo jako brzo, jako lako, totalno rasterećeno.
Sretni da je sve ovako dobro prošlo, da imamo ovako lijepo vrijeme, ovako lijepu feratu, planinu i dovoljno snage da sve to savladamo.
Plan je bio da se ide na ćevape u Knin. U Kninu smo u devet, smijemo se i zadovoljno mljackamo. Nismo odustali od druge ferate, ni od Sinjala, pa nećemo valjda nakon svega toga odustati od ćevapa!
AvanturAna 