Po Srednjem Velebitu iz Baških Oštarija kružno, uvijek kružno

09/10/2021

U Baškim Oštarijama dočekala nas je bura. Da, nisam sretna, no zato imam svu tu planinarsku slojevitu odjeću. Vadim sve iz ruksaka i navlačim na sebe jaknu, kapu i rukavice, pa nek puše. Trebam još zimsku planinarsku suknju nabaviti. Da, i to postoji. Štiti od vjetra i grije, a prodaju se kako ženske tako i muške suknje. Baš lijepo. Možda jednu kožnu za početak.

Naselje Baške Oštarije (900m) nalazi se na pola puta između Karlobaga i Gospića, a mi smo se tu razveselili Crobbit kućicama koje su na pola puta od hrvatske zemunice i kuće Hobita. Dražestan interijer sačinjavaju po dva ležaja, stolić s dvije klade i to je to! To možete iznajmiti uz korištenje zajedničkih prostora kampa – kuhinje i sanitarnog  čvora.

8:30 Puno planinarskih staza ovdje započinje. Danas se penjemo prema Crnom vrhu. Uzbrdo idemo. Strmo je. Šuma je zeleno-žuta. Prevladava bukva. Zaklonjeni smo od vjetra. Šušti lišće. Miriši jesen. Malo je gljiva ove godine, valjda jer nije bio kiše. Nema ni ciklama. Gledam vrhove na suprotnoj strani.  Njih smo obišli u proljeće. Trava je bila jednako suha.

10.00 Na simpatičnom kamenom Crnom vrhu (1197m) oblaci diktiraju vidike prema Velebitskim šumama koje polagano mijenjaju boje – cvatu.

Tko je malo kasnio sve je propustio, samo bijeli oblak njega je obavio.

Danas ručamo na Metli, na 1288m. Točno je podne i gladni smo. Na travnatom vrhu u zavjetrini  kamenja  svatko vadi omiljeno jelo iz ruksaka. Iz moje kutije miriši vege pizza koju mi je kćer sinoć pripremila. Predana užitku, pogleda u daljinu zaboravljam na buru, a ona je marljivo puhala i otvorila prolaz sunčanim zrakama i plavom nebu. Milina!  Sad je to druga priča. Svi smo živnuli!

Nadalje se smjenjuju šume i livade, prošli smo pokraj planinarske kuće Sveti Josip, a nakon sat i pol dolazimo do stijena. Razgovaram s prijateljicom, sprema se u Maroko na planinarsko putovanje. Osjećam iskru!

Vrijeme je da zaposlimo ručice, a rasteretimo nožice. Preko Dabarskih kukova na vrh Vršeljci (1212m) penjemo se po toplim glatkim stijenama. Oprez je uvijek prisutan, no ne odronjavaju se kao u Alpama. Eh, kad bi Alpe imale ovakav pogled!

Dabarskim kukovima do Špiljić plane nastavljamo lagano s kamena na kamen.

Sjedim za stolom ispred Prpine jatare na 1145m i pratim zalazak sunca. Tako je godinama ovdje sjedio on, “dobri duh Velebita”, osebujan čovjek, gorštak. Odrastao u velebitskom selu Prpići nakon 35 godina života u Zagrebu sa suprugom i sinom vratio se Velebitu. Obnovio je planinarski dom, a sebi sagradio kolibu između stijena s vodom i strujom iz solarnih ploča. Bio je vrstan poznavatelj svake staze, svake biljke (posebno ljekovitih) i svake životinjske vrste. Spašavao je poskoke i davao im imena. Nijednog nikad nije ubio iako je primio preko deset ugriza. Napisao je dvije knjige o velebitskoj flori i zmijama otrovnicama. Rak prostate liječio je iscrpljivanjem, a jeo samo kad ga je to tijelo tražilo. Hodao je po 120 km s litrom vode, bez hrane i poživio 5 godina dulje. Umro je 2019.g. u 74. godini života. Jedan sasvim poseban čovjek.

Poznata Prpina rakija “Izuvača” namijenjena svakom gostu i sad stoji ispred ulaza, o njoj brine njegov sin. Jurica je podmetnuo svoje ždrijelo za sve nas.

“Hoćemo u hostel u Baške Oštarije ili u pizzeriju Tomislav u Gospić?”, dijeli Dubravko svoje brige sa mnom. – “Ja sam za Tomislav. U hostelu u ovo doba više ničeg nema osim pića, a i ljepši je prostor.” Neka društva razvijaju se i teže kondicijskom i tehničkom napretku, ali ne i mi. Kondicijski i tehnički smo se osokolili koliko jesmo, a sad radimo na after hiking partiju i sve nam bolje ide. Ljubazne konobarice začas su nam prebacile teške stolove, a mi već vrlo vješto, bez puno dvojbi odlučujemo kakve pizze i palačinke želimo. Naručivanje pića pak vježbamo na noćnom Sljemenu srijedom.

Nakon savršenih palačinki s čokoladom, orasima i šlagom mogla bih hodati cijelu noć, ali i plesati! Trebamo poraditi na ovom drugom, realno, ovih 25 km dovoljno je za jedan već skraćen jesenji dan.