26/9/2021
U dolini Vrata izlazimo iz automobila, protežemo noge i dok brže bolje obuvamo gojzerice pogled bježi u visine. Gdje god da krenemo od Aljaževog doma – avantura je zagarantirana, zapravo, gdje god da nas naš vodič Dubravko vodi – avantura je zagarantirana :)!
8:45 Kažu da je Logarska dolina najljepših 7km Slovenije, no meni dolina Vrata djeluje moćnije. Ipak su ovo Julijske Alpe s najvišim slovenskim vrhovima, a Triglavsku stijenu ovdje mogu dodirnuti rukom. Nadam se da ću jednom propješačiti dolinu, otići do slapa Peričnik, izvora Triglavske Bistrice te na ručak u Aljažev dom. To neće ići sa hpd Sokol Zagreb, naši su ciljevi puno viši, ali mogla bih s mužem:)! Danas na ručak idemo 1000m više na Pogačnikov dom(2050m).
Prema Luknji gazimo stazom koja zaobilazi veliko kamenje, pored niskog raslinja sve strmije i strmije. Vidim nekolicinu planinara kako se penju čez Prag kao što smo se mi spuštali prije mjesec dana, a dio ekipe sinoć. Može se, premda izgleda nemoguće. Temperatura je idealna za hodanje. Pred kraj uspona gnjavi nas sipar, a pomaže pogled na prekrasne planine i sajle postavljene uz rub Triglavske stijene.
Na Luknji je uvijek neka drama s oblacima. Danas idemo desno na Bovški Gamsovec. Teren nije tehnički prezahtjevan, no uspon je konstantan i tako dva sata. Dok mi gledamo pod noge – nas gledaju Triglav, Dolkova špica, Škrlatica, Kredarica i Stanićeva koča. Vremenska prognoza bila je dobra, no vrijeme baš i nije. Hladi nas jak vjetar i snažno kovitla oblake mijenjajuči vidike iz minute u minutu. Volim tu igru oblaka.
Ponosan kozorog siguran je na svojim stijenama. Mudrost se vidi u njegovom držanju. Svjestan svoje nadmočnosti ne ustupa ni koraka. Svjestan svoje ljepote okreće mi profil da na fotki nije samo njegova stražnjica.
Da mi je cilj vrh, a ne put danas ne bih bila zadovoljna. Vidljivost na vrhu je takva da vidim samo crnu kavku ispred sebe, sve ostalo je bijelo. Druželjubiva kavka jede zimsku salamu, kikiriki i grožđice, a bananu ostavlja za kasnije – valjda zna što radi.
Spuštamo se drugim putem kroz uski kamin, uz rubove stijena po uskim stazama tek povremeno zaklonjeni od hladnog vjetra. Na jednom takvom uskom dijelu propuštaju nas dvije Slovenke koje idu prema vrhu. “Na vašem mjestu ne bih ni išla dalje jer na vrhu jako puše, hladno je i ništa se ne vidi! Čak je i kavka odletjela” 🙂 – “Ampak, mi smo Slovenke – moramo doseći kar smo si zadale!”, smiju se.” Dobro, smijem se i ja, hajde onda. Uostalom i mi smo takvi.
Pogačnikov dom(2050m) nalazi se u oblacima, a tek pažljivom promatraču nakratko otvara pogled na zelenu dolinu Trente i visoke grube stijene Razora, Križa i Stenara koje ga okružuju. Namirnicama ga opskrbljuje teretna uspinjača iz doline, a električnom energijom vjetrenjača postavljena pored doma. Otvoren je od početka lipnja do kraja rujna.
Na ležaljci ispred doma bilo je zadovoljstvo zatvoriti oči i pustiti dragocjenim zrakama sunca da nam svojim dodirom vrate životnu energiju.
14:50 Vjetar je otpuhao oblake negdje drugdje. Krećemo sretno prema Križu. Dižemo se iznad Srednjeg, a zatim i iznad Gornjeg Kriškog jezera, koje je najviše alpsko jezero, a površinom nešto veče od Srednjeg. Pred nama je ponovo čista slika, iznad nas plavo nebo, a oblaci su se spustili u dolinu Trente.
Visoko smo cijeli dan, trebat će se i spustiti…Plan je još obići Stenar, ali uskoro će Dubravko procijeniti da su neki umorni, neke bole koljena i odlučiti o spuštanju. Nikako istim putem, uvijek kružno. Volim to. Toliko je raznih puteva, šteta je vračati se istim.
Ugodnim polegnutim stazama gazimo dugo, uz nekoliko hvatanja u koštac sa skoro okomitim stijenama stižemo na vrh Križ(2410m) u 16:15. Irena lijepi svoju prvu naljepnicu društva na kutiju s upisnom knjigom, brišemo znoj s čela, malo se fotkamo, malo odmaramo, mašemo vrhovima koje smo već upoznali i onima koje ćemo tek upoznati neki drugi put. Pogačnikov dom sad je tek točkica, a uznemireni oblaci daju božanstvenu sliku. Vidi se Srednje Kriško jezero veličine cca 60m x 60m.
Nastavljamo kružno prema Aljaževom domu u dolini Vrata. Prolazimo Stenarska vrata. Stenar samo očima dodirujemo. Čez Sovatnu se spuštamo. Na izloženoj stijeni potrgana je sajla, klin se isčupao. Panika. Stijena je imala dovoljno stepenica i sretno smo je savladali, samo da toga nema još. Spuštamo se po strmom siparu, baš neugodno klizi pod nogama. Panika. Čini se da se nedavno odronio dio stijene.
Vidici su prekrasni, samo da nije tolika nizbrdica. Staza se smiruje. Gledamo opet Triglavsku stijenu s desne strane. Najteži dio staze savladavamo za dana. Kroz šumu po mraku zadnjih sat vremena hodamo s naglavnim lampama.
Nakon 25km Julijskih Alpi, 2km uspona, a i spusta lagana kišica dopratila nas je do auta oko osam sati. Još tri sata druženja u autu i doma smo prije ponoći. Savršeno!
Iskoristi dan i ti!
AvanturAna 