18/9/2021
Samoborsko gorje je prijelazno područje između Alpa i Dinarida, a nama prijelazno razdoblje između ljetnog planinarenja u Alpama i jesenjeg po Velebitu. Odaziv na izlet je slab. Dubravko nas je razmazio slovenskim dvotisučnjacima, a zatim divovima Durmitora. Okupilo nas se četvero. Ne brine mene mali broj ljudi, nego tempo ovih prebrzih i prežestokih :)!
8:00 Krećemo iz Ruda. Dan pomalo oblačan. Šume su još zelene. Kesteni u svojim zelenim oklopima krase krošnje. Veselim se berbi! Puno je kupina, no ni one još nisu slatke. I za njih je prerano. Pojela sam slasnu krušku s tla. Planinarski dom ispod Okića još je zatvoren, no nije problem jer imamo svega u ruksacima. Do Starog grada Okića na 499m popeli smo se via normale za desetak minuta. Nekad su ovdje u sjajnim oklopima hodali vitezovi i promatrali selo ili seljanke možda.
Spuštamo se Žoharovim putem desetak minuta. To je 350metara duga klinčana staza osigurana sajlom gdje se savladava 80m visine, a težinske razine B. Prije tri godine ovdje sam se prvi put susrela s feratom u planinarskoj školi. Penjali smo se koristeći samoosiguranje. Sjećam se da sam na pola puta stala i priuštila si razgledanje naokolo. Poželjela sam da me ptica odnese i spasi tog užasa. Danas sam mirna, tek oprezna.
Plešivicom hodamo ugodnim šumskim stazama. Plješivica – travnata zaravan bez drveća, znači da tu nekad nije bilo šuma kao danas. S vrha Plešivice spuštamo se do doma – kleti Poljanica. Uzimamo grah i štrudlu od jabuke, no hit je domaće bučino ulje, koje je Ivan tu kupio – trgamo kruh iz pekare i umačemo ga u ulje na tanjuru od štrudle – slasno! Preporučam 🙂
Uzbrdo, nizbrdo ili po ravnom – ne mijenjamo ritam hodanja i usprkos tome ugledala sam vrganj – bio je uz stazu! Mnogi su se već njime pogostili, pa sam ga ostavila da i dalje hrani puževe i šumske kukce. Više me i tako vesli pronalaženje nego konzumacija. Malo kasnije Dubravko nas upozorava da se stišamo i polako zaobiđemo područje. Pomislila sam – zmija, a bio je leptir – Lastin rep. Kako je moguće da je prethodno živio i preživio u obliku gadne gusjenice?!
Unutar otrovnog lampiona peruanske jagode nalazi se jestiva bobica, a gorka kao otrov – pojela sam jednu sljedeći Ivanov primjer, ” Još nije dovoljno zrela, bit će slađa…”, kaže Ivan. Za mene će to i dalje ostati samo šumska dekoracija.
Ciklame su životinjama nezanimljive zbog gorkog okusa, a jedu ih samo divlje svinje. Gomolj može biti smrtonosan za čovjeka, ali kuhan i pećen je jestiv. Tooo!
Jeste li znali da u planinarskom domu Željezničar na Oštrcu možete popiti njihovo craft pivo Gorski biser? Ivan kaže da je izvrsno, probat ću ga i ja drugi put.
Prebrzi i prežestoki u konačnici su prihvatili moj ritam. Tako je to uvijek. Ekipa je jaka koliko je jaka njena najslabija karika :)!
AvanturAna 