22 -29/8/2021
0:00 Krećemo u osmodnevnu avanturu zvanu Durmitor. Brige smo ostavili doma, a dobru volju ponijeli sa sobom. Nakon prelaska granice utonula sam u san i probudila se u centru Sarajeva. Fantastično, ovo mi je najbliže teleportaciji za sad.
6:30 je, Baščaršija još spava, a Miljacka mirno teće. Jedini budni u ovom dijelu Sarajeva su golubovi i jedan ugostitelj koji uz zvukove tradicionalne turske glazbe priprema Marića han za rane goste – Irenu i mene. 🙂 “Ovdje je savršeno!”, kažem. “Biste li nam skuhali kavu?”, pitam. “Naravno! Koju ćete?” – “Najbolju!”, odgovaram. I divanimo tako kao dvije begovice, same u sabah uz tursku kahvu i rahat lokum. Nezaboravno!
Prelazimo granicu – hrđavi građevinski kontejner i ulazimo u Crnu Goru. Na Tari se uvlačimo u odbojne neoprenske kombinezone, navlačimo kacige i prsluke za spašavanje. Izgledamo kao bube statisti prije snimanja filma. Ovo će biti moj prvi rafting, a ako je potrebna sva ova oprema – bit će uzbudljivo. “Dnevno ovuda prođe 2000 ljudi i svakodnevno se netko prevrne”, govori ozbiljno skiper, “Ako padnete u vodu ne plivajte nipošto, samo mirno čekajte da vas voda izbaci. Na najdubljem dijelu dubina je 11m, ima 22 brzaca i jedan vir u ovih 14km. Najčešći problem je šok hladnom vodom i kamenje u vodi – možete udariti glavom.” Ajoj. Sva sam se stisla. Biram najnoviji čamac, no uz njega ide i mladi skiper. Zauzela sam prednju prečku, držim uže, iza mene šestero marljivo vesla na zapovijed skipera koji odostraga upravlja i gumenjakom i nama. Oko vrata mobitel izoliran od vode, zadatak mi je fotkanje, a usput i svojim tijelom štitim posadu od hladne Tare. Bilo je prihvatljivo.
U proljeće kad se snijeg topi vodostaj je do 4m viši te se put koji ćemo prolaziti 3 sata prolazi 30min i onda je to žestoko. Danas bih umjesto neoprena i kacige mogla imati šešir i suncobran! 🙂 Plovimo tako najvećim kanjonom Europe na dubini od 1300m. U svijetu je viši jedino Grand Canyon u SAD-u. Baš sam si posebna! Da skiper ne bude žalostan ili ne smisli neku psinu ipak složno vrištimo na brzacima. Tara – suza Europe bila je blaga prema nama, hvala joj!
16:30 Za ručak su nam pripremili ukusnu pastrvu i krumpir salatu. Natrag u bus. Možda vožnja može biti i dosadna, ali cestom koja nosi ime Kruna Crne Gore – sigurno nije. Pored nas prolaze planine Maglić, Zelengora i Tjentište – panoramsko planinarenje – 15km/h.
Uska zavojita cesta prolazi kroz neobrađene, samo uklesane tunele, pored dubokih provalija i odronjenih dijelova ceste. Prednost imaju krave, ovce i pastiri, a kad se pojavi i kolona vozila iz suprotnog smjera imamo dramu.
22:00 Konačno na odredištu! Planinarski dom, tj. guest house Nevidjeno – simpatičan, pažljivo dizajniran drveni objekt nalazi se iznad gradića Žabljak, a dočekuje nas domaćin: “Ajde, rasporedite se po sobama, pa na večeru. Psa ne dirajte, ujeda! Gore na brdu ima klupa ako hoćete da se družite, a ovdje tišina jer su u susjedstvu mala djeca.” – O.K. Poslušni.
2. DAN Doručak u 7 ujutro. Durmitor na drevnom keltskom jeziku znači planina puna vode. Na popisu je svjetske kulturne i prirodne baštine, a karakterizira ga prostrana valovita visoravan na 1500m iz koje se izdiže preko 40 vrhova iznad 2000m i 18 ledenjačkih jezera – gorske oči. Danas idemo na Savin kuk (2313m) i Šleme (2445m). Krećemo pješke s iste točke kao i vučnica koja, čuda li, radi! Strmo je i vruće. Dvije starije kolegice odustaju i pridružit će nam se vučnicom. Cijena je 8€, ali im momci rekoše: “Ne, vi nećete plaćati, nema šanse!” – Pa gdje toga još ima?!
Travnati uspon je strm, ali tehnički nezahtjevan, a oduševio me pogled na Crno jezero. Malo se vraćamo i na Šleme. Tu savladavamo nesiguran krušljiv uspon “osiguran” lelujavom sajlom. Sad je sunce blago i izležavamo se na vrhu. Spuštanje suhim travnatim padinama moglo je biti idealno da se iskusna i vješta kolegica nije poskliznula i ozlijedila gležanj. Gležanj smo stegnuli elastičnim zavojem i vratili u tenisicu. Oslanjajući se na Dubravka i naše šašave komentare spustila se i upoznala s radom hitne službe. Rentgen je udaljen 80km (Nikšić), a apoteka slabije opremljena od naših ruksaka. Samo mirovanje.
3. DAN Prognoza je kišno popodne. Pokušat ćemo ispenjati Bobotov kuk (2523m) – najviši vrh Durmitora prije kiše. Bus tj. naši šoferi približili su nas početku uspona. Opušteno hodamo travnatim puteljcima ispod stjenovitih dvotisućnjaka. Najljepši su mi Šareni pasovi dok hodamo Mliječnim dolom.
Nema puno cvijeća u ovo doba godine. Prelazimo trenutno suho jezero – Zeleni vir najviše na Durmitoru (2020m). Kamen je sad naša podloga. Mariju Z. je već dosta, na sljedeći izlet ide “online” kaže.🙂 Zadnjih sat vremena uspon je dramatičniji. Stavili smo kacige, stjenarimo, mimoišli smo se s ekipom iz Jaske. Sajle su i ovdje opuštene poput štrika za sušenje rublja, a Mario Š. se osjeća kao luster na sajli.
Dobro je! Sretno i spretno smo se popeli i spustili s Bobija, kako ga zove kolega. Ako je vrh onoliko lijep koliko je težak uspon na njega, ovaj je prekrasan!
Nadalje laganini – travnatim proplancima zadovoljno hodamo ususret zalasku sunca.
Samo da ne zakasnimo na večeru, domaćin je strog. Punjena paprika, pire krumpir i dizano od višanja, a za vegetarijance gđa. je po prvi put pripremila bezmesnu punjenu papriku. Iza večere popili smo poneko pivo, pojeli sigurno previše čipsa i u ekstra dobrom raspoloženju smijali se do suza i plesali Linđo. 🙂
4. DAN Kišni dan će ovo biti. Idemo na Crno jezero – najpoznatije od 18 ledenjačkih jezera. Crnu boju poprima od visoke crnogorične šume koja ga okružuje. Šumske staze posute borovim iglicama, pored nas i u nama zrele maline, krava koja je iz koša za smeće izdvojila i pojela koru od banane, spilja u kojoj je Tito donio odluku o proboju preko Sutjeske i jedan kafić.
Inače trošimo kalorije, a danas ćemo trošiti novac. Baklava je bila izvrsna, a rakija žestoka. Na stazi prema Žabljaku su štandovi sa “domaćim proizvodima”. Kupujemo ponešto, ali sve izgleda uvozno. Taman smo ušli u restoran Podgora kad se spustio pljusak. Ovaj je restoran pun pogodak! Mirisi su primamljivi, ambijent domaći, a cijene ugodne. Jedino je Mario Š. ostao bez daha i promijenio boju s prvim zalogajem Srpske salate (paradajz, paprika i luk) – paprika je bila ljuta. Ozlijeđenoj Soniji odnijeli smo Cicvaru – nacionalno jelo slično našoj Zljevenki.
5. DAN Ustajem na zvuk vodokotlića. Kad je prvi budan – budni smo svi! Kakva će jaja biti za doručak danas? Imali smo jaja na oko dva puta, a kuhana također. Danas iznenađenje – pohani kruh. Idemo na Prutaš (2393m), odlučio je veliki vođa, neki misle najljepša planina Europe. Oblačno je. Hrabro je i optimistično krenuti po ovakvom vremenu, no uspon nije tehnički zahtjevan, a mi nismo od šećera pa zapravo nema opasnosti. 🙂
Pitomim proplancima hodamo kao i svaki dan do 2000m, a onda više nema labavo. Spremamo štapove i hvatamo se stijena. Hladnoća, jak vjetar i gusta magla nisu ugodna kulisa. Otvara se pogled na uzdužne linije – prutove, po kojima je planina i dobila ime.
Junakinja dana je naša Dubravka, najstarija među prisutnima uspjela je ispenjati Prutaš. Bravo! Ponekad čujem izreku: “Svaka budala može se popeti na vrh, no treba se s vrha i spustiti!” Dubravko nas spušta istim putem samo ako je taj i jedini. Danas imamo “uzbudljiv” grebenski spust prema Dobrom dolu. Nakon 2 sata vidimo pojilo gdje vodu pije stado krava i stado ovaca. Zaobilazeći bikove u velikom luku gotovo sam se našla na putu galopirajućem stadu konja. Uf. Gazda ima dva pomagača Border Collie-a, kakva poslušnost na jedan zvižduk! Jedan od njih je tek šegrt jer je prethodnog odnio vuk. Da, žive ovdje i vukovi i medvjedi, a neki se od nas, zamislite, boje visine…
6. DAN Kad smo već kod medvjeda – danas Međed (2285m)! “Na Međeda ideš? Uf, nezgodan je. Pazi ih gore, opasno je!” – upozorava gazda Dubravka.
Uz obalu Crnog jezera, kroz crnogoričnu šumu, između klekovine, po kameno-travnatoj stazi, polualpinističkim pristupom u smjeru Malog Međeda i travnatom stazom do vrha. O da, bilo je čupavo!
Spuštamo se s Malog da bi produžili na Veliki Međed. Klize mi ruke po sajli kojom se spuštamo, a nije zip-line. Opet uspon. Na vidiku je greben koji podsjeća na prijelaz s Velikog na Mali Triglav. Bilo je to 4 sata adrenalinskog parka iznad 2000m, a bez gumene podloge. Ludilo! Zaslužili smo spust blagom razglednom stazom po utabanom siparu.
Ubrzo nam se ukazuje pastirska koliba s torom i limenkama piva. E, to je autentičan ugođaj! Katun Lokvice – in the midle of nowhere. Žive ovdje dva muškarca sa stadom ovaca i prodaju pića po 2€. Pitam jednog: “Sami živite ovdje? A gdje su vam žene?” – “Što će nam žene kad stalno svraćaju zgodne planinarke!” – “A, tako!”, smijem se. “Jel’ imate rakije možda?”, htjela sam ostaviti neki novac, a kad sam vidjela s kakvom krpom briše šalicu brzo sam procijenila da je rakija (dezinficijens) puno bolji izbor nego kava. Sjedim na zemlji pored kuće i pijem rakiju iz okrhnute prljave šalice za kavu. Nude oni i noćenje, a i večeru se može dogovoriti. 🙂 Ajoj. Na katun bih se rado vratila i to potpuno istim putem. Ovo mi je najbolji dan na Durmitoru.
7. DAN Stvari su spakirane za odlazak. Doručkujemo u 6 ujutro da imamo što više vremena za Njegošev mauzolej i Dubrovnik. Na Lovćenu smo kupili maglu za 7€. Ionako mistično zdanje na vrhu (1749m), koje podsjeća na hram nekog boga, sad je još mističnije jer je obavijeno maglom. Ovdje je sahranjen Crnogorski vladika, pjesnik (Gorski vijenac) i filozof, umro je u 38. godini. Mauzolej je projekt Ivana Meštrovića, a do njega kroz osvijetljen tunel vodi 461 stepenica. 28 tona teška statua od crnog mramora nalazi se ispod svoda od kristalića i 14 kg zlata. Ispod je grobnica. Moćno. Impresivno. Jednostavno.
Nakon Krune Crne Gore 28 serpentina sa Lovćena do Boke Kotorske (fjord) nije nikakav izazov za naše šofere. Međutim gužva na cesti je grozna, prelasci granica prespori i Dubrovniku možemo samo mahnuti rukom. Iscrpljeni dolazimo u hotel oko 22:00, a u hotelu WiFI, mekani tepisi, grijane sobe i luksuzna kupaona uz svaku sobu. Wow!
8. DAN Delikatesni doručak i krećemo u razgled grada na Neretvi – Mostara, po najpoznatijem Starom mostu. Veselo je ovdje u uskim uličicama krcatim restoranima, ljudima, trgovinama kičem i nepotrepštinama. Divota! Miris kave, slasne baklave i ćevapi. Volim malo sama skitati i gradom i planinom. Tu je i skakač s mosta! Dajemo prilog u eurima da skoči. Ljudi su razgovorljivi i nenametljivi. Sretna sam da nisam kupila luster nego samo parfem bratu i dvije pašmine sebi. 🙂
Međugorje. U Marijanskom svetištu danas nije gužva. Grožđe je već zrelo u vinogradima, ubrala sam dvije smokve sa stabla, stara napuštena kamena kuća prkosi novogradnji. Nemamo puno vremena. Dojurila sam na brdo ukazanja, stala, sklopila oči.
Je li to znoj ili suza?
Hvala, hvala Ti!
AvanturAna 