24/07/2021
Idem, a mislila sam da sam naučila da mi Velebit ljeti ne odgovara. Loš sam učenik. Juričinu zamisao da idemo od mora do Vaganskog vrha i to dužim putem iz Selina preko Jurlina, planinarskog doma Paklenica te dva usputna vrha – Babin kuk i Liburnija s prijateljima iz hpd Sokol Zagreb nisam uopće pomislila odbiti. “Reci DA!”- moj je moto. Jeste li gledali taj film ( Jim Carrey, Yes Man)? Sve moje želje bile su usmjerene prema nebu – barem poneki oblak da nam da. I bilo je oblaka, ne mogu reći da nije, iznad Like dok smo se vozili prema odredištu i pred večer dok smo se kupale u Starigradu. Bilo je oblaka, ali u krivo vrijeme. Loš raspored. Dakle, dan je pakleno vruć, ni daška vjetra, oblaka ni za lijek. Mogla bih reći da je staza lijepa, da se lagano dižemo dok ona vijuga otvorenim velebitskim carstvom kamenjara i makije, ali osjećam se užasno, slabo mi je i baš ništa mi nije lijepo. Okrećem se prema moru. Vide se Seline i plaža Kulina gdje sam se godinama kupala s obitelji i prijateljima. “Budalo”- čujem more. Na svakom izletu nađe se neka žena – “trebam pomoć” – i odvuče nam sve komade :). Rekla sam već: “Drugi put mene će boljeti noga ili što već :)” – ali nije mi zabavno. Nude mi sve moguće, slatko, slano, magnezij, dekstrozu, da mi nose ruksak, paze u prvim redovima. Sve mi je to premalo. I gdje mi je sad “Reci da” filozofija? Sve sam odbila, popila svoju limunadu i zalogaj energetske pločice. Trebam zagrljaj mora. Samo da se dovučem do pd Paklenica, ne idem ni koraka dalje. Bilo je to 4 sata patnje za mene. Prvi put vidim mirila. Nastala su u doba kad se živjelo i umiralo u velebitskim zaseocima ( 17. – 20. st.), a posmrtni ostaci prenosili dolje na groblja i pri tom su ih smjeli spustiti na tlo samo na za to predviđenim mjestima – mirilima. To je jedinstven pogrebni običaj.
U debeloj hladovini za stolom ispred pd Paklenica (540m) – život je opet lijep! Njih osmero produžili su prema Vaganskom vrhu savladati još cca 1700m visinske razlike, a nas tri ćemo laganini po svom. Pored doma je bazen. Hladimo užarene nožice i smijemo se ovom bezbrižnom trenutku, a onda sam ju ugledala. Skačem na noge, zovem cure, vadim mob za fotku. Ima šare, srce mi lupa. Dugačka oko metar, do tri cm debljine krivuda kamenom, kupala bi se valjda ili pila vodu. “Bjelouška je.” – sigurna je Maja. Motala se uokolo desetak minuta s dvije bebe, no nisu se spustile u vodu. Jesu li im smrdjele naše noge ili su nas se bojale – svejedno.
Prvi put se ljuljam u mreži . Pitam domara: “Može li se pasti iz ovoga?”- “O, da!” – Postoji li ijedno sigurno mjesto na Paklenici?!
Slobodne bez vodiča odlazimo lijevo od doma markiranom stazom u istraživanje. Ubrzo smo nagrađene simpatičnom stijenom nalik spilji. Što je to u spiljama da nas zove da se zavučemo? Je li to trag spiljskog čovjeka u nama? Malo dalje prelazimo rijeku Paklenicu gdje punoglavci postaju žabe, a nestašna zmijica pliva.
Vratile smo se do doma i produžile prema kanjonu Velika Paklenica turističko planinarskom stazom. Nema ovdje ničeg paklenog, samo sigurna hladovina, a ime je dobio po smoli crnog bora – paklini. Svaki je kamen na svom mjestu, samo nema ni kapi vode, a niti slapa. Prolazimo između okomitih litica 400m visokih. To je najatraktivnije hrvatsko penjalište i vrvi strancima. Dosta smo se zadržale ovdje promatrajući penjače – redovno su goli do pojasa.
Na krcatu plažu hotela Alan zakoračile smo znojne i prašnjave u visokim gojzericama s ozbiljnim ruksacima i štapovima i razveselile dokone kupače! Poskidale se brže – bolje u rublje koje je glumilo kupače kostime i potražile osvježenje u moru. Bio mi je to najduži put do plaže ikad. Zatim večera u restoranu kao što to 3 gracije, od kojih je jednoj nedavno bio rođendan, i zaslužuju.
Okupili smo se oko 23:30 na ulazu u kanjon. Puni su dojmova, veseli i ne vidim premorenost na njima. Antonija je doživjela susret s poskokom oko metar dugim, svaka joj čast, hrabro je to izdržala. Dražen je imao razgovor sa svojim nogama i pridobio ih na suradnju, hvala Bogu. Mladen je pred kraj otrčao naprijed do auta da poveze šofere…najjači je, čovjek nema granica. Mario vozi za Plitvice – radi ujutro, ejj ! Žac prvi put priznaje ” Da, ovo je bilo teško! Prevruć dan za to!” Irena se još lani bojala visine, a danas joj je Babin kuk “poslastica” – kaže! Neva je koristila posljednje atome snage za uspon po glatkim stijenama Liburnije uz pomoć užeta, a uživala u “stjenarenju” po Babinom kuku – sad izmišlja i nove riječi! Sretna sam da su svi dobro i što nisam nastavila s njima prema najvišoj točci Velebita.
Za one koji žele više, Jura!
Bio je vruć dan i od samog početka bilo je jasno da će predviđena kilometraža i uspon biti ozbiljan zalogaj. Na uvodnom usponu na visoravan prema Jurlinama već je proliveno puno znoja, ali stigli smo u PD Paklenicu s još uvijek prihvatljivim odmakom vremena. Nakon kraće pauze za oporavak krenuli smo na glavni uspon prema vršnom grebenu i vrhovima koji su tada bili oko 1300m iznad nas. Iako nas je staza prvim dijelom vodila uglavnom kroz lijepu bukovu šumu, bila je toliko strma da se po toj vrućini činilo da nema kraja. Babin kuk (1341m) je svojom zahtjevnošću s tehničke strane dao priliku da se kondicijski malo oporavimo i nastavimo uspon prema Liburniji. Borimo se još tih sat vremena stjenovite strmine do Liburnije (1705m), kada konačno osjećamo olakšanje jer znamo da smo odradili gotovo sav uspon, ali i zbog ugodnijeg zraka s laganim povjetarcem. Tako ohrabreni jurimo kroz klekovine i livadama prema Vaganskom vrhu (1757m), svi si spontano čestitamo i prepuštamo trenutku. Nastavljamo na drugu stranu preko Babinog jezera i Babinog dolca na Bukovu stazu koja je jednako strma, tako da niti to nije lagana šetnja, no ipak je znatno lakša od uspona Lipom stazom. Za dva sata je mrak i mi stižemo nazad u dom. Zadovoljni naručujemo svak svoje piće, nazdravljamo i uz razgovor laganom šetnjom kroz noć izlazimo iz kanjona Velike Paklenice.
Ruta je bila zamišljena i planirana kao zahtjevna i izazovna, a takvom se i pokazala. Svakom od nas je bila među najzahtjevnijim od onog što smo dosad iskusili.
Jurica Antić, vodič
AvanturAna 