Triglavska jezera – Črno i Dvojno, vrh Tičarica (2072 m)

– “Evo, ovuda gore ćemo se popeti.” – pokazuje Dubravko rukom visoku okomitu stijenu, koja se uzdiže iz kotline gdje smo izašli iz automobila pored Planinarskog doma Savica na 653 m visine. Meni se čini nemoguće, možda trebam naočale. Krećemo. Po drvenom mostu prelazimo Savu Bohinjku ( Slovenci ju zovu Savica), brzu, bistru, nestašnu. To je naša Sava prije nego što se uozbiljila i zamutila do Zagreba. Ulazimo u stijenu, skrećemo lijevo prema izvoru i slapu Savice. Prvo ju čujem, tek onda vidim. Poput grmljavine zvoni njen moćan tok. Pjeni se između visokih stijena kanjona. S druge strane, cca 100 m niže, omogućen je pristup po drvenoj ograđenoj stazi. Visoko gore na uskoj litici divokoza i njeno mlado pasu svježe zelenu travu, a na nas frca kamenje. – Dobro, dobro, odlazimo.

Čez Komarčo vodi staza osigurana sajlama i klinovima. Uska kamena staza je gostoljubiva, daje nam zaklon od sunca i rukohvat. S jedne strane je stijena sa sajlom, a s druge provalija pa nije moguće zalutati :). Zastajem da se okrenem i pogledam dolinu ispod sebe, a na našoj visini leti helikopter. Mora da smo visoko, a i udaljenost do suprotne planine Vogel je velika. Povremeno se otvori pogled na stijenu Komarče kojom se penjemo, povremeno odmaram oči na nepreglednim crnogoričnim šumama, a najviše pažnje ipak ide kamenim kvrgama pod nogama. Prolilo se ovdje dosta znoja. To je najkraća i najstrmija staza do Triglavskih jezera.

Danas srećemo puno planinara. Pozdravljaju nas sa: Živio! Ahoj! Hi! Tschuss! Nose velike ruksake i kratke hlače – pogledam što imaju na nogama – visoke gležnjače, ne nose se ovdje japanke – to je samo u Velebitu.

Kod Črnog jezera smo na 1330 m visine, duboko je cca 6 m. To je najtoplije triglavsko jezero jer je na najmanjoj visini. Zatvoreno šumama i stijenama djeluje nekako intimno. Zelenim sjajem bistre vode zove na kupanje. Hmm, ima li tko kupaći? – Nema? 🙂 Smije li se ovdje kupati? – Ups. U nacionalnom parku smo. Možda samo malo 🙂

Pitomim stazama crnogorične šume hodamo prema Dvojnom jezeru. Ispod kosih padina preko debelog sloja snijega i porušenih stabala smreke prelazimo. Lavina ih je porušila. Sjedam na kamen ispod niske stijene dok svi ne dođu. Hladan je i vlažan, samo da kakav Črni gad ne ispuže odnekud. Dvojno jezero je na otvorenom prostoru i poprima plavosive boje neba. Ne zove na kupanje, ali zato je tu Koča pri Triglavskih jezerih koja zove na ručak. Biram jotu – varivo od kiselog zelja s malo graha (5.5€). Baš mi prija. Treba podržati rad ugostiteljskih objekata u planini, skromni su njihovi prihodi.

Dubravkova ruka opet pokazuje prema gore: “Za sat vremena smo na vrhu Male Tičarice!” Pa dobro, pogledajmo jezero iz ptičje perspektive. Uspon siparom je ugodan jer nagib nije velik. Slijede sajlice, ništa strašno, a pogled unazad na dva spojena jezera – zato se zove Dvojno. Jezera postaju sve manja i sve zelenija kako se penjemo. Na krušljivom vrhu mjesta taman za nas 13. Opreza nikad previše. Pogled veličanstven. U daljini kralj Triglav dodiruje oblake. Tamo ćemo uskoro na tri dana. Dubravko nam pokazuje brda i doline kojima nas misli voditi. “Daj stani, plašiš ljude. Neće htjeti s nama!” – govorim, a zapravo se veselim svakom koraku. Danas smo trebali biti na Grossglockneru, spasila nas je loša vremenska prognoza i razum vodiča.

Uzbudljiv dio dana ovdje završava. Dalje hodamo meditativnim ritmom nezahtjevnim puteljcima zimzelenih šuma po izohipsi. Pored staze buseni cvijeća kao dorađena brdašca Teletubbies-a. Hvatam mobitel da uberem trenutak. Uvijek je ljepše u živo… osim oblaka, oni su mi božanstveni na fotkama, čak i danas. Koliko tu nijansi sive ima? Planina Dedno polje – desetak malih pastirskih drvenih kućica na zaravni između šuma. Iz dvije se dimi iz dimnjaka. Zastajemo. Moglo bi se tu kupiti mliječnih proizvoda, no stoka još nije stigla iz dolina. Kilometar dalje u srcu planine Fužine kao nacrtano zeleno jezero uokvireno travom i smrekama, nekoliko tradicionalnih kuća, ljudi pile drva i Koča na Planini pri jezercu dobro posjećena. Popila sam pola piva s kolegom. Da ga ne sramotim – on je popio svoje i dio mog. Dobivam novu dozu energije za hodanje, a čini mi se da i više govorim. Obožavam kad cijeli dan ne pogledam koliko je sati. To mi je genijalno. Stavljamo naglavne lampe. Spuštamo se prema Bohinjskom jezeru, zatim uz jezero, ali se ne vidi u mraku. “Predlažem da štedimo sa lampama ako mislimo hodati cijelu noć!”- Svi se smiju, a Robi kaže: ” Nadam se da to ide na blog!”