19/06/2021
Pripreme za ovaj izlet počele su za mene prije mjesec dana cijepljenjem.
Kamniško – Savinjske Alpe su planinski lanac na sjeveru Slovenije, dijelom u Austriji, a ime je dobio po gradu Kamniku i rijeci Savinji.
9:00 Aute ostavljamo u Kamniškoj Bistrici (596 m), naselju s istoimenom rijekom podno alpskih vrhova. Zadivljeni već ovim ambijentom radosno nabacujemo ruksake na leđa. Gojzerice same kreću put bukove šume dok se probijamo kroz pjev ptica. Slovenija! To je bilo savršeno za moje oči dok posljednji red obrane od znoja – obrve nije popustio. Oči me peku, jako je sparno, vruće, ni daška vjetra, a uspon konstantan. Teško je. Nije to Velebit da se malo penjemo – malo spuštamo. Kupit ću mjeh za sljedeći izlet da mogu stalno piti gutljaj po gutljaj vode. 11:15 Doručak kod simpatičnog skloništa Pastirji. Yes!
Izgubili smo hladovinu, ali smo dobili vjetrić! Vruće je. Stavljam kremu za sunčanje, naočale i šešir. Ne, ne priviđa mi se more i neću skočiti. Hladim se tek pogledom na snježne jezičce lijevo i desno od nas, a kupam u vlastitom znoju. Srećemo dosta veselih Slovenaca koji se već spuštaju od Kamniškog sedla, nisu išli na vrhove zbog zaostalog snijega. Jedva čekam da mi gore bude hladno!
12:40 Evo nas na Kamniškom sedlu! Dom na savršenom mjestu između dva alpska vrha, lijevo je Brana, a desno Planjava.
Na Kamniškom sedlu pokraj doma prazne ležaljke za nas. Pogleda i vjetra u izobilju. Izuvam gojzerice i čarape. Nožice su trenutno, ipak, najsretniji dio mene. Kad su se ohladile vode me bose u kuhinju. Ljubazni djelatnici tu su od početka lipnja do kraja rujna, a namirnice dobivaju teretnom uspinjačom. Dom je dobro opskrbljen, a cijene pristupačne. Biram enolončnicu (5€ ).
Popeli smo se na greben tražeći pogled na Logarsku dolinu, najljepših 7 km Slovenije. Slap Rinka visine 100 m odavde je malen. Kolega diže dron i baš smo razgovarali o toj tehnologiji i potrebnim dozvolama (koje možda i nema) kad nam se pridružuju dvije simpatične Slovenke od kojih je jedna, zamislite, baš kontrolor leta. Ha-ha! Sad smo prijatelji na FB. 🙂
Za to vrijeme onaj koji zna i odlučuje, Dubravko Šalata i Jurica, prvi do, krenuli su u izviđanje staze prema vrhu Brane zbog neočekivano puno snijega. Već smo se osjećali ostavljeno kadli evo ih! Ispenjali su usput neki novi smjer te procijenili da ima nade i za nas ako imamo dereze i štapove. U trenu smo poskakali na bose nožice iz raznih hedonističkih položaja i bili spremni za pokret.
Preko zelenih livada i alpskog cvijeća dolazimo do dionice mekog snijega. Stavljamo dereze i oprezno prelazimo. Slijedi jednako nezgodan sipar. Do nas jasno dopiru zvuci pjesme Dao bi sto Amerika Jasmina Stavrosa iz Logarske doline. Dobro da nekim čudom ne nastupaju Rolling Stonesi jer bi njihov zvuk mogao pokrenuti kotrljajuće kamenje pa bi nam bilo Rolling, rolling, rolling on the river i što bi onda od Brane ostalo :)?! Hvala Bogu da smo se dočepali stijena, mada krušljivih, da se uhvatimo rukama. Ima par metara sajle, nekoliko klinova, jedan dimnjak zatrpan snijegom gdje smo se provukli između stijene i snijega jer se tu otopio. Izlazimo na prostran vrh obilježen stiliziranim metalnim križem, a dovoljan da bacamo frizbi jedni drugima. Oblaci ovdje brzo putuju. Od otvorenog pogleda na sve okolne vrhove – Planjava, Ojstrica, Mrzla i Turska gora do – sve je bijelo i nićeg nema osim nas.
Na vrhu se zadržavamo dovoljno dugo da se opustimo i zaboravimo detalje uspona. Mnogima su ovo prve alpe i prvi put iznad 2000 m.
Dok smo se tako spuštali kao po jajima pored nas je protrčao u oba smjera kuhar iz doma, to saznajemo kasnije, kao da trči po zagorskim bregima. Nevjerojatan lik.
Sunce zalazi dok guštamo pored doma. 20.00 Još dva i pol sata do Kamniške Bistrice. Rolling stonesi su nam pod nogama. U ledenoj rijeci peremo noge da nam se vozači ne onesvijeste u autu dok voze, a sutra…
Sutra ćemo opet staviti maske i biti neki drugi ljudi…
AvanturAna 